"Možda bi bilo bolje da sam došao umjesto nekog drugog", kaže dvije decenije kasnije Branko Bošković.
U ljeto 2003, nekadašnji ofanzivni vezista Crvene zvezde Branko Bošković (41) prešao je u Pari Sen Žermen, u kojem se praktično mimoišao sa velikim Ronaldinjom. I ne samo to, već tek što je Brazilac razdužio dres sa brojem "deset", Crnogorac je zadužio upravo tu čuvenu "desetku".
Kada pogleda sa trenutne distance, Bošković donekle i žali zbog tog izbora i tereta prevelikih očekivanja, koji mu je odmah sručen na leđa.
"To su ljudi povezivali i malo me i sramota tako kad pričaju, daleko od toga da sam ja taj kvalitet. Ispalo je da sam došao kao zamjena Ronaldinju i zbog tog dresa, ali to nikad nije bio moj broj, moj broj je bio '11', ali bio sam mlad, nisam znao šta se iza toga krije, šta taj teret nosi. Niti sam igrao na toj poziciji, niti sam bio sličan tip igrača, glupo je i pričati, on je najbolji igrač na svijetu. Možda bi bilo drugačije da sam došao umjesto nekog drugog", rekao je Bošković za Zvezdinu klupsku televiziju.
Nekadašnji ljubimac navijača Crvene zvezde, strijelac vodećeg gola u jednom od najbolnijih mečeva u novijoj klupskoj istoriji, protiv Dinamo Kijeva na "Marakani", zadržao se u PSŽ-u dvije godine pod vođstvom Vahida Halilhodžića.
"Pored toga, imao sam i pritisak novinara, očekivali su da ne znam šta radim. Doduše, tu prvu sezonu sam iz tog entuzijazma, mašte, izvukao najviše što sam mogao. Kad sam stigao, Halilhodžić me je pitao da li sam spreman, ja sam rekao da jesam, jer sam trenirao sa Zvezdom još od juna. Rekao mi je 'Vidi, 16. smo na tabeli, igramo sa Tuluzom, ovo nikad ne smije da bude'. Sjećam se da sam letio sa Piksijem u avionu, pa mi je prevodio šta pišu novine o tom mom nastupu - dva gola sam dao praktično iz kornera, autogolove su davali poslije tih lopti, a jedan gol sam namjestio. Imali smo 23 utakmice bez poraza, završili drugi, prvi put od generacije Žorža Vee i Raija ušli u Ligu šampiona, osvojio sam i Kup Francuske... Halilhodžić je poslije toga imao pritisak, odličan je trener, posvećen, malo je drugačiji temperament..."
Bošković je rođen u Bačkoj Topoli, trenirao je i igrao u Mogrenu do 1999, kada je došao u Zvezdu. Među crveno-bijelima je proveo četiri godine, a decenijama nosi utisak da je ta generacija mogla mnogo više na evropskom planu.
Prije svega, boli ga dvomeč protiv Dinamo Kijeva, u kojem je u prvoj utakmici u Ukrajini bilo 0:0, a u revanšu, na punoj "Marakani", samo 1:1.
"Nažalost, i mi smo vjerovali. Kad pogledam za sobom imali smo super ekipu, takav spoj, skauting, atmosfera... Došao je pravi trener (Slavoljub Muslin), koji radi mnogo modernije nego što smo radili prije, sa nekim drugim trenerima. Mnogo mi je žao, jer smo tako glupo ispali, imali super rezultat tamo protiv ekipe koja je bila jaka i dominirala... Baš mi je žao i nijedne me utakmice nije žao kao te u karijeri. Tako smo dobro krenuli, atmosfera, to je trebalo narodu u Srbiji, da se napravi iskorak, bili bismo ispred svih, napravili bismo nešto što niko nije, Dinamo je tek poslije 10-15 godina uspio... Baš mi je žao".
Bošković je podsjetio da se u tom periodu nije naprasno odlazilo iz kluba, već da su igrači ostajali duže i da su po prelaznom roku odlazili samo iskusniji.
"Nije se lako odlazilo, ne zato što nije bilo ponuda, već je klub imao strategiju da ode onaj ko je tri-četiri godine bio u klubu.
Nije bilo gomilanja igrača, ja sam samim tim proveo četiri i po godine u klubu, a sigurno da su imali ponude u svakom prelaznom roku. Napravila se dobra generacija, od Jevrića i Kocića golmana, Ivan Dudić, pokojni Bunja, pokojni Cune Gojković, Vitakić, Dejan Ilić, Lerinc, Bajčetić, Pjanović, Drulić... Stvarno je bilo igrača koji su bili spoj starijih i mlađih... Kad se Dejo vratio iz Milana, to nam je mnogo značilo, to je odlika velikih igrača, jer ne da donose samo za sebe kvalitet, već jednostavno utiču na vas da igrate 30 odsto bolje. Zato kažem da su pravi potez da Zvezda vrati nekog Matića, Baneta Ivanovića, Kolarova, od kojih se ne očekuje da odigra 30 utakmica, ali podići će nekom mladom igraču sve za 30 odsto, samim prisustvom".
Prešao iz Zvezde u PSŽ, pa uzeo Ronaldinjov broj: "Malo me sramota kad tako pričaju, nisam znao šta se krije iza toga!"
Bošković je poručio da je i tada Zvezda bila teško pobjediva na svom terenu, ko god da je bio na drugoj strani.
"Imali smo mnogo dobru generaciju igrača sa naših prostora, što je jako bitno, nismo dovodili strance i nije ulagano mnogo novca. Baš je to dobro odrađeno i baš smo imali dobru ekipu. Kakvi god da smo, mi u Beogradu ni od koga nismo mogli da izgubimo. To je naše ubjeđenje, kao što Liverpul igra na svom stadionu, pa čuje onu pjesmu... Igrali smo i kod kuće rame uz rame sa svakom ekipom, generacije prije nas igrale su tako sa Barselonom. Tako se razmišljalo iz generacije u generaciju i to se prenosilo. Jeste Zvezda veliki klub, ogroman, ali moraju da znaju da je to tradicija. Ja Zvezdu gledam kao Real Madrid, a ne kao klub koji je ovdje najbolji", dodao je Bošković, koji je karijeru završio 2014, u Rapidu iz Beča.