Igre ''azura'' ulivaju nadu navijačima da bi njihovi ljubimci poslije 52 godine mogli da pokore Stari kontinent
Nakon što nacionalni tim Italije nije uspio da se kroz kvalifikacije domogne plasmana na Mundijal 2018. godine u Rusiji, čelnici Fudbalskog saveza ove zemlje odlučili su se na svojevrsni zaokret u radu.
Odriješene ruke u komandovanju timom date su Robertu Manćiniju, koji je sljedeći kvalifikacioni ciklus, onaj za EURO 2020, odradio impozantno.
Pod njegovom komandom ''azuri'' su u kvalifikacionoj grupi upisali svih deset pobjeda, uz čak 37 postignutih i samo četiri primljena gola, a dovoljan pokazatelj kakav posao je Manćini odradio sa timom je činjenica da je navedenim pobjedonosnim nizom oboren rekord one Italije sa kraja tridesetih godina prošlog vijeka, koju je predvodio Vitorio Poco, a koja je 1938. godine osvojila titulu svjetskog šampiona.
Igre ''azura'' ulivaju nadu navijačima da bi njihovi ljubimci poslije 52 godine mogli da pokore Stari kontinent, a Manćini je unio dosta novina kada su u pitanju performansi državnog tima.
''Gotovo je sa defanzivnim fudbalom italijanske reprezentacije. Takvu Italiju, koja čeka kontranapade da uradi nešto konkretno prema naprijed, više nećete gledati. Volim napadački fudbal, znam da smo osvojili četiri svjetska prvenstva igraju na tradicionalni italijanski defanzivni način, ali znam da možemo da igramo drugačije'', rekao je Manćini koji je bio gost na jednoj panel diskusiji u Đenovi.
I njegov tim je to zaista i pokazao – 37 pogodaka na deset utakmica je impozantna brojka, a fudbalska javnost je oduševljena rezultatima i rekordima, te se na Apeninima nestrpljivo čeka početak Evropskog prvensva.
''Raduje me što smo italijanskom narodu vratili ljubav prema nacionalnom timu i učinićemo sve da ih usrećimo na predstojećem prvenstvu Evrope. Ponosan sam kada sa klupe slušam italijansku himnu. Vjerujem da je naša zemlja najljepša na svijetu. Živimo u središtu prirodnih ljepota, nijedna zemlja nema to što ima Italija.''
Roberto Manćini je tokom igračke karijere važio za vrhunskog napadača, ostavivši najveći trag u ekipi Sampdorije, za koju je igrao punih 15 godina i osvojio sedam trofeja. Između ostalog, i titulu u Seriji A 1991. godine i trofej u Kupu pobjednika kupova godinu dana ranije.
Ipak, nije sjajnu klupsku karijeru, tokom koje je još igrao za Bolonju, Lacio i Lester, materijalizovao igrama u reprezentaciji na način kako je trebalo. Nije dobio previše poziva za državni tim, čiji dres je oblačio samo 36 puta u periodu od deset godina.
Za to vrijeme, od 1984. do 1994. godine, postigao je četiri gola.
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.