To da Srbija igra loše velika takmičenja odavno je pravilo, koje je i ovog ljeta dokazano. Izuzetaka u njenom slučaju nema.
Reprezentacija Srbije ponovo je završila učešće na velikom turniru bez pobede i bez plasmana u drugu fazu. Da bismo se sjetili kada je srpski tim posljednji put igrao u eliminacijama opet moramo da se vraćamo ka tom toliko pominjanom Evropskom prvenstvu 2000. godine, kojem ne damo da nestane u sjećanju kao da na njemu nije doživljen debakl protiv Holandije i veliko razočaranje, kao i toliko puta nakon toga.
S obzirom na to da reprezentacija Srbije nikad nije prošla grupnu fazu, čak ni pod imenom Srbija i Crna Gora, i tu moramo da se vratimo ka selekciji SR Jugoslavije, koju nikako da ostavimo u istoriji, gdje joj je i mjesto već decenijama. Pod tom, plavo-bijelo-crvenom zastavom 2000. godine se igralo četvrtfinale Evropskog prvenstva protiv Holandije i u njemu su jugoslovenski igrači "isprašeni 6:1", da se više nikad ne približe ozbiljnom rezultatu. Što se i dogodilo.
Uslijedilo je Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj, na kojem je ekipa Ilije Petkovića završila turnir u potpunom rasulu, izgubivši u mečevima protiv Holandije 0:1, Argentine 0:6 i Obale Slonovače 2:3. Konačan bilans bio je poražavajući, jer je kratkotrajna "SCG" bila posljednja na tom turniru.
Propušteno je nakon toga i treće takmičenje u ovom vijeku, EURO 2008. godine u Austriji i Švajcarskoj, pa se Srbija vratila na najveću scenu 2010, pod vođstvom Mistera Radomira Antića i iako nije bilo blamaža poput onih iz 2000. i 2006, ipak je takmičenje veoma bolno završeno u Južnoj Africi. I danas mnogi pamte kako istorijska pobjeda protiv Nemačke 2010. golom Milana Laneta Jovanovića za 1:0 nije bila dovoljna za plasman, jer su "Orlovi" prije toga izgubili od Gane 0:1, a poslije toga baš bolno od Australije 1:2 i ponovo su bili poslednji u svojoj grupi.
Uslijedile su nakon toga nove godine koje su pojeli loši rezultati, skakavci i u kojima su ugašene reprezentativne karijere nekih od najvećih asova, poput Dejana Stankovića i Nemanje Vidića. Propušten je i EURO 2012, pa i Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine, pa i EURO 2016. godine i bilo je potrebno da se propusti čak šest velikih takmičenja u 16 godina da bi Srbija konačno počela da ostvarujemo kakav-takav kontinuitet. Nažalost, on nije povukao sa sobom i značajniji rezultat na velikim turnirima.
Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine Srbija je ostvarila za sada posljednju pobjedu na velikom turniru, golom Aleksandra Kolarova protiv Kostarike za 1:0 u Samari. Aleksandar Mitrović, Dušan Tadić, Nikola Milenković, Sergej Milinković-Savić, kao i Filip Kostić sa klupe, debitovali su tada na velikim turnirima za Srbiju, nadali smo se da će sa njima, uz "Novozelanđane" svanuti i nova zora srpskog fudbala i konačno bolji rezultati. Međutim, šest godina kasnije, bilans nije dobar.
Priča o srpskoj reprezentaciji je priča o bolnim porazima
Srbija je u Rusiji izgubila od Švajcarske i Brazila, pa nakon propuštenog Evropskog prvenstva 2021. opet gubila od ista dva tima i u Kataru, uz remi protiv Kameruna u zabavnoj utakmici za neutralne, ali i veoma mučnoj za sve koji očekujemo da reprezentacija ne zabavlja, već pravi dobre rezultate na velikim turnirima.
Pod vođstvom selektora Stojkovića, posle Katara je napravljen istorijski rezultat reprezentacije, plasman na Evropsko prvenstvo poslije skoro četvrt vijeka i konačno "vezivanje" dva velika takmičenja. Nažalost, nakon toga ponovo nije viđena nijedna pobjeda.
Da saberemo, pod Piksijevim vođstvom, reprezentacija Srbije na velikim turnirima odigrala je šest mečeva i doživjela tri poraza (Brazil, Švajcarska, Engleska), uz tri remija (Kamerun, Slovenija, Danska). Ako u računicu ubacimo i Mundijal u Rusiji i sjećanje na trijumf protiv Kostarike, bilans je podjednako teško prihvatljiv - pet poraza, tri remija i samo jedan trijumf. I zato su navijači Srbije zvižducima ispratili fudbalere sa terena Alijanc arene poslije Daske.