Autor MONDO podkasta Šesta lična Miloš Jovanović analizirao je dešavanja na Mundobasketu.
Današnji dan na Svjetskom prvenstvu u košarci je dosta unikatan. Naime, imali smo dvije utakmice – i tri pobjednika. Prvi pobjednik je Njemačka. Imao je Denis Šreder najbolju namjeru da izbaci svoje saigrače sa turnira, svađao se sa svakime, a ponajviše s loptom, promašivao, ludovao, završio sa mitskih 4/26 iz igre... i nije bilo veze. Umjesto njega pojavio se oporavljeni Franc Vagner, koji je nakon teške muke slomio dosta jak otpor Letonaca. Na kraju, dva razlike, ali i da notiramo da je šut Davisa Bertansa za pobjedu i polufinale sa Amerikom ostao na obruču.
Kao što pričam u današnjem podkastu, ako su Finci pokazali besmisao FIBA prozora, Letonija im je dala opravdanje. Ova kvalitetna, kohezivna ekipa, koju sjajno vodi Luka Banki, nije bila viđena ni da prođe grupu – a pogotovo nakon ispadanja prve zvijezde Kristapsa Porzingisa iz stroja. Ali Letonci su ipak stara košarkaška nacija, imaju ponos i želju, pa su stvarno na kraju ispali jedno od najprijatnijih iznenađenja na ovom turniru. O Nijemcima ne moramo previše – rano smo ih svrstali među favorite za medalje, a sad će imati priliku to i da pokažu.
Drugi pobjednik je Kanada. Meč protiv Slovenije bio je težak, tvrd i napet, uz obilje slobodnih sudijskih interpretacija koje su rezultovale sa puno žalbi, pritisaka na arbitre i svega sličnog. Na kraju, ipak, utisak je da je malo jedan Luka Dončić, pogotovo ako mu nije šuterski dan, a još manje ako je sa druge strane poslovično savršeni Šaj Gildžus-Aleksander. Superstar Oklahome je ponovo upisao sjajnu „lajnu“ (31 poen, 10 skokova, četiri asistencije), a odličan je bio i Ar Džej Baret sa sedam poena i jednim skokom manje.
A treći? Pa treći pobjednik jeSrbija. Trijumf Kanade automatski je namjestio polufinalne parove sa dva američka i dva evropska predstavnika i tako kompletirao sliku o direktnim olimpijskim kvalifikantima. Već je bilo poznato da će Australija predstavljati okeansku zonu, Japan azijsku a Južni Sudan afričku, ali danas smo se upoznali i sa ostalima. Američke kontinente će predstaviti SAD i Kanada, a Evropu Njemačka i – Srbija.
E sad... da kažemo odmah neke stvari. Prvo, ovo jeste bio inicijalni cilj i lijepo je što je ostvaren. Drugo, ovo ne znači da sad treba dići sve četiri uvis i naprasno odustati od daljeg takmičenja – a sto posto sam siguran da moje mišljenje dijeli i cjelokupna srpska delegacija u Manili. U igri smo za medalje, prve od 2017, i tu obavezu treba prigodno ispoštovati. To je jasna stvar. Pa opet, ne mogu a da ne izrazim svoje lično zadovoljstvo što je kontinuitet takmičenja na velikim turnirima očuvan, i što se u Pariz odlazi bez stresa pretkvalifikacijskih turnira koji su i među najtežim stvarima za osvojiti u reprezentativnom sportu. Volim i cijenim sve sportiste koji reprezentuju Srbiju, ali OI imaju posebnu draž praćenja ako učestvuju i košarkaši.
Možda je to i lična stvar, ali olimpijska košarka je za mene uvijek bila sveti gral reprezentativnog sporta. Rođen sam tri nedjelje prije nego što će Moka, Kića, Praja i drugari srušiti Italijane u Moskvi, i tako osvojiti možda i najsjajnije odličje u istoriji Jugoslavije i njenih nasljednica. Bronzane medalje iz Los Anđelesa se ne sjećam, srebra iz Seula pomalo, ali sam Atlantu bogami pošteno ispratio. Taj turnir došao je u zlatno doba SRJ sporta, i svi smo ostajali budni tog ljeta da gledamo bravure Aleksandra Đorđevića, Vlade Divca, Žarka Paspalja (ko će zaboraviti prvo poluvrijeme protiv Amerikanaca u finalu?!) i ostalih.
Nakon toga je uslijedila olimpijska suša. U Sidneju su nam Litvanci vratili milo za drago, ali ne prije nego što nas je presjekla Kanada sa Stivom Nešom. Sjećanja iz Atine bih najradije obrisao, dok smo za Peking i London ostali kući. Olimpijski plan ponovo je upalio Đorđević, ovaj put kao selektor, uspješnim pohodom na Brazil 2016., kojem je prethodio pretkvalifikacioni turnir u Beogradu – iz Brazila ćemo zauvijek pamtiti triler sa Hrvatima u četvrtfinalu, te uništavanje moćne Australije. Imali smo najbolju namjeru i da četiri tj. pet godina kasnije ponovimo tu magiju, međutim znate i sami šta se tada desilo. I danas nerado pričam o tome.
Sada, makar je taj plasman u džepu. Pariz će dogodine sigurno vidjeti srpske košarkaše, a koliko je to velika stvar govori vam i objava zvaničnog profila igara koje su, sekunde nakon isteka vremena u meču Kanade i Slovenije, pozdravile povratak naše reprezentacije na olimpijska borilišta. Znaju i oni šta to znači.
Ali hajde da ne žurimo u tu 2024. kad u ovoj 2023. imamo neka nezavršena posla. U petak od 10.45, stiže nam ta Kanada da odmjerimo snage. Spominjali smo gore OI u Sidneju 2000. – Litvaniji smo već naplatili. Možda je vrijeme i da se drugi poraz sa tog turnira „obriše“ i stavi u arhivu...
PIŠE: Miloš Jovanović