Darko Miličić se prisjetio svoje reprezentativne karijere u kojoj je bilo mnogo padova nakon zlatnih juniorskih dana.
Darko Miličić je u košarkaškoj karijeri osvojio i zlato sa reprezentacijom, mada se malo ko toga sjeća. Sa kadetima je uzeo zlato na prvenstvu Evrope u Letoniji 2001. godine u generaciji sa Veljkom Tomovićem, Kostom Perovićem, Milovanom Rakovićem, Vukašinom Aleksićem, Lukom Bogdanovićem, Mlađenom Šlivančaninom... A onda je došao u seniorski tim...
"Poslije toga ide dubioza žestoka. Bio sam dio reprezentacije te tri krizne godine ako ćemo tako da ih nazovemo - 2005, 2006, i 2007. To su te tri krizne godine gdje sam ja bio dio reprezentacije i krivo mi je zbog toga jer donekle snosim odgovornost za te neuspjehe jer se generalno očekivalo", ispričao je u "Jao Mile" podkastu nekadašnji drugi pik sa NBA drafta 2003. godine.
Nakon debakla na domaćem terenu poslije koga je uslijedila ona poznata konferencija za medije Željka Obradovića uslijedile su godine jako loših rezultata, iako je tu bilo iskusnih i kvalitetnih igrača.
"Pričam o 2006, 2007, Tu smo imali ozbiljne igrače kao što su Rakočević, Marko Jarić, Gurović. Mi ostali smo bili bez nekog većeg iskustva, ali se nekako s obzirom na to što je mene okruživalo ta priča o nekom talentu, igraču od koga se puno očekuje nisam doprinio. Došao sam iz NBA gdje sam bio kratko, ali sam stigao u poziciju gdje se nisam puno pitao. Došao sam tamo i bio u poziciji kao neko ko će da čeka. Očigledno je to uticalo loše na moju psihu. A ljudi su očekivali da ću ja da budem neko ko će da diktira, da pravi razliku", naglasio je Miličić.
Selektor sa ortacima u bazenu i šamaranje! Darko Miličić: Reprezentacija? Dubioza teška!
Na Svjetskom prvenstvu 2006. godine srpski tim je u prvom kolu poražen od Nigerije 82:75, a kasnije je pobjedama nad Libanom i Venecuelom jedva prošao grupu. Taj uvodni poraz sebi Miličić ne može da oprosti.
Ja sam igrao u etapama, dobro pa loše i to je uticalo na ishod meča sa Nigerijom koji smo izgubili. Trebalo je da napravim razliku tu sa Nigerijcima gdje da smo pobijedili sve bi bilo totalno drugačije. Poslije smo igrali dva egal meča sa Francuskom i Argentinom, to su te nijanse koje dijele neuspjeh od potencijalnog uspeha. Opet kažem krivim sebe zbog te utakmice sa Nigerijom gdje se nisam vidio, a morao sam da se pokažem. Poslije toga imamo i utakmicu sa Španijom gdje sam imao i skandal sa sudijama, pukao mi je film, ali generalno suđenje je bilo skandalozno, ali smo to morali da znamo", istakao je on.
A onda su došli - Moskitosi! Tako je 2007. godine nazvao svoj tim u kome je dao šansu najvećim talentima srpske košarke Zoran Moka Slavnić. Srbija je zaredala poraze u mečevima sa Rusijom, Grčkom, Izraelom, a ekipa sa Gurovićem, Jarićem, Teodosićem, Ercegom je odmah ispala.
"To je bilo sa bratom Mokom, to je bilo baš onako... Ja Moku volim ovako, legenda je u svakom smislu ali je baš specifične pripreme, specifično sve, nešto sa čim se nisam susretao do sada. Znaš i sam, imali smo i određenih sukoba, ali smo nastavili dalje. Ono njegovo, euforično. Bilo je svašta, jedno baš specifično prvenstvo od samog starta. Sve je izgledalo drugačije, neprofesionalno", prisjeća se Miličić pa nastavlja: "Brat Moka, srce da ti da u kafani, ali on je očigledno drugačije to shvatio. Mi smo stvarno ginuli za njega jer je prenio tu emociju, ali on je jednostavno takav tvrdoglav. Imao je neke načine pripreme, nije ga interesovalo ni koji smo mi rang ni da je to seniorska košarka. Imao je svoj način pripreme, zagrijavanja, treninga prije utakmice. Ja se nisam tad igrački ni ispilio, ali su m neke stvari bile nejasne. Da smo mi 45 minuta radili bacanje od tablu i utrčavanje pleja. Moko brate, može li kraće? Sukob je nastao između mene i njega kada smo prije Rusije trčali 45 minuta u krug. On bez majice ispred nas, međutim on je takav tip. Možeš da ga prihvatiš ili ne prihvatiš, tu nema promjene."
Bilo je i obaveznih aktivnosti kao što je bio dolazak na bazen sa timom: "Sat vremena obavezan bazen, nemoj da neko nije došao, biće šamaranje! Onda on pliva, a ortaci mu mjere vrijeme. 'Daj bre nemoguće, kraće je bilo bre, ne radi ti ta štoperica!' Kralj brate, kralj!"
Zatim je nacionalni tim preuzeo Dušan Duda Ivković, ali ni tu se Miličić nije uklopio. Mučila ga je povreda, ali i karakter koji se nije uklapao u Dudinu viziju čelične discipline.
"Pokojni Duda je bio trenerska legenda, on je došao pred one kvalifikacije. Ja sam tu imao problematiku sa petom i Ahilovom tetivom. Mi smo to snimali, sve je bilo u redu, ali ja sam baš bio onemogućen da igram. On je stara škola isto, gdje ja nisam mogao sa nekim stvarima da se složim. Sigurno je trebalo s obzirom na njegov kredibilitet i sve, ali nisam. To kad je luda glava i onda hoćeš da istjeraš neku pravdu. Sa njim sam imao par nekih sukoba, ali smo sve to ostavili po strani. On je čak meni dao neko samopouzdanje i vjetar u leđa rekao mi je: 'I povrijeđen nam značiš!'"
Bilo je sukoba, a sve se "slomilo" na jednom sladoledu. Jednostavno razne buntovničke poteze tada još uvijek mladog centra nije trpio trofejni stručnjak.
"Imali smo par sukoba, nisam se pojavio na nekoj užini slučajno, a kod njega je moralo sve. Ja se nisam pojavio slučajno, nisam znao. Ali pošto je on prije toga zabranio neki sladoled da se jede, ja sam namjerno otišao i uzeo sladoled. A sladoled je bio i za njega. On je zabranio, a ja se mislim: 'Meni cijeli život zabranjuju, nisam ni mogao ni imao, sad mi još ti zabranjuj brate sladoled, a ja ostavio porodicu. Ljeto, gori crna zemlja...' Ja uzmem sladoled,. svi u smijeh i to je naravno njega pogodilo, To je bio prvi put i drugo sam se požalio na one dresove i obukao sam podmajicu da me ne dere po grudima. I to je isto bilo osuđeno. 'Ti jedini', a ja sam mu odgovorio na to: 'Zato što ovi ostali ne smiju da ti kažu ništa'", ispričao je Darko Miličić.