Rukometni klub Borac m:tel osigurao je proljeće u Evropi drugi put u posljednje tri sezone!
U okviru trećeg kola EHF Evropskog kupa, Banjalučani su eliminisali Besu Famgas sa Kosova i Metohije nakon što su u revanšu u dvorani "Borik" (23:20) uspjeli da nadoknade "minus dva" iz prvog susreta u Peći (24:22).
Međutim, herojska igra i pobjeda izabranika Mirka Mikića nije bila u prvom planu na društvenim mrežama već njihova "izdaja" srpskog naroda i navodno priznanje "Kosova" kao nezavisne države iako su "borčevci" od 1999. godine i bombardovanja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije tri puta igrali u južnoj srpskoj pokrajini.
Prvi put su u novembru 2006. godine pod trenerskom palicom legendarnog Abasa Arslanagića bili gosti Kastriotija u Uroševcu (preimenovan u Ferizaj) gdje su u dvorani "Bil Klinton" zabilježili pobjedu rezultatom 18:21, da bi u revanšu u Banjaluci do nogu potukli "kosovsku" ekipu (41:22).
Nepunih šest godina kasnije, ekipa trenera Zorana Trninića je prvi put igrala sa pećkom Besom, tada Familijom i sa "plus devet" (31:22) je ispratila kući, da bi u revanšu u dvorani "Karagači" Banjalučani bili još uspješniji ostvarivši najubjedljiviju evropsku pobjedu u posljednje tri decenije - 22:32.
Tada nije bilo nikakve "halabuke" na društvenim mrežama niti bilo kakvih javnih osuda jer je tada rukomet bio samo sport, potpuno odvojen od politike, kako bi i trebalo da bude.
Šta se u međuvremenu dogodilo, možemo samo da nagađamo, ali kao roditelj jednog tinejdžera od 15 godina, koji je do nedavno trenirao košarku u Borcu, molim vas da za trenutak zastanete i zamislite sljedeću situaciju.
Imate sina koji svakodnevno nakon brojnih obaveza u školi punih sedam-osam godina, dva puta trenira rukomet u Borcu m:tel.
Vozite ga na treninge ako imate automobil ili vremena od svog posla, podstičete da se bavi sportom, da nedaj Bože ne bi krenuo stranputicom u narkotike ili kriminal, trudite se savjetima da mu pomognete da se pošteno bori za mjesto u timu kako bi sa vršnjacima stekao neophodno iskustvo i postao bolji čovjek.
Potom kreću utakmice, gledate ga u mlađim kategorijama kako pada, trči i bori se u odmjeravanju snage i vještina sa dječacima svog uzrasta, dešavaju se i povrede, razbijeni nosevi i arkade, pa zatim kroz koju godinu i bitka sa starijim od njega.
Osjetili ste ponos kad se kvalitetom, poštenjem, drugarstvom i talentom izdvojio od svog godišta, stekao povjerenje trenera i skrenuo pažnju na sebe čak i kod stratega A tima Mirka Mikića.
Desilo mu se da je prekomandovan u seniore kako bi učio od starijih majstora igre koja je proslavila grad na Vrbasu osvajanjem titule šampiona Evrope i trofeja u IHF Kupu dobivši šansu i da igra u Premijer ligi Bosne i Hercegovine u Zavidovićima, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Mostaru, Doboju ili Visokom.
Toliko ste bili srećni kad je prvi put istrčao na parket "Borika" da ste sve kolege s posla vodili na "cugu" nakon odrađene smjene iako ste strijepili više nego ikad. Trema vas je spucala gore nego kad ste trebali da zaprosite suprugu, kad vam je član komisije na diplomskom na faksu postavio četvrto potpitanje ili kad je prvi put zapucalo iznad ušiju 1992. godine.
A tek prvi gol kad je dao u direktnom prenosu na televiziji, cijela zgrada je čula vaš urlik, koji je bio nešto između oduševljenja i plača, uz razbijenu čašu od pod, pa je komšinica ispod mislila da je u pitanju zlostavljanje i pozvala policiju.
Slatko se nasmijao policajac kad je došao da na licu mjesta utvrdi da li je učinjeno krivično djelo i kad je shvatio da je to samo jedan ponosni otac presrećan zbog svog potomka, kojem je ovaj sport postao smisao života od prvog treninga i koji je bio malo prepadnut nakon saznanja da će igrati protiv legende rukometa iz BiH Nikole Prcea.
Znao je da je protivnik iz Peći, grada koji je osam vijekova simbol srpske duhovnosti i kulture, da je silom odvojen iz Srbije zahvaljujući NATO bombama prije nego se on i rodio.
Svjestan je da je cijelo Kosovo i Metohija duhovna kolijevka našeg naroda, čuo je milijardu puta na slavama da se spominje i smatra ga dijelom svoga bića, ali neigranje banjalučkog kluba bi značilo izbacivanje iz Evrope tri godine uz "debelu" novčanu kaznu.
Računao je da je to normalno jer je ovo bio već treći put da Borac putuje na tzv. Kosovo, ali nije računao na dežurne kritičare na socijalnim mrežama, kojima je smisao života "pljuvačina" po bilo čemu što se kosi s njihovim načinom razmišljanja i življenja.
A kamoli da će poštedjeti njegov trud, rad i talenat iako ne spori njihovo pravo da iznesu svoje mišljenje jer na sreću živimo u demokratiji.
Pored toga, čak su i reprezentativke Srbije i "kosovske" rukometašice igrale u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 17. aprila 2014. godine prvi put a "orlice" su upisale ubjedljivu pobjedu (40:12). Igrale su i tri godine kasnije takođe bez nacionalnih obilježja i intoniranja himni, a posljednji meč u Kovilovu 2018. godine je otkazan nakon odluke Vlade Srbije. Srpske rukometašice su tada izbačene iz kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.
P.S. Jesmo li mi postali veći katolici od pape?
Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ