Inspiraciju za ovaj tekst sam velikim dijelom našla u onom autobusu iz prošle kolumne, ali ovo nije priča o tim putnicama.
Njih dvije su pričale o plati koju zarade u Italiji kao njegovateljice, zaboravila sam tačne cifre, ali se sjećam da su bile mnogo veće od mjesečne plate magistra farmacije u Tuzli. Znam, jer sam opet sama sebe ubjeđivala da će ta diploma koju imam jednom naći svoj smisao ili, ako ništa, može dobro poslužiti u Njemačkoj, ako se ovdje ne snađem. Nije neka utjeha, ali dobro, bolje išta nego ništa. Valjda...
Pričale su one kako se može dobro zaraditi tamo i svako malo dodavale "ali":
"Ma samo da djeca imaju normalan život. Doneseš ti te pare kući, za dva mjeseca opet ideš, ALI eto… odu pare, opet ne možeš ništa toj djeci pružiti"
Nemam djecu, ali nekoliko hiljada maraka bi dobro došlo svaka dva mjeseca. Šta znam, možeš okrečiti stan, kupiti kuhinju, uraditi parket (laminat se radi sa nekoliko stotina), organizovati veliku svadbu ili kupiti neko polovno auto. Ali opet kažem, ne znam koliko djeca troše. Kako sam zaključila, ove dvije imaju djecu koja već imaju svoju djecu. Puno je to djece za izdržavati, ali valjda i ta djeca rade nešto za svoju djecu. Jedna komšinica koja ima sina tinejdžera je pola godine radila u Engleskoj i eno diže sprat kuće. Valjda tinejdžerima treba manje para, ili je plata u Engleskoj mnogo veća nego u Italiji? Ima li taj tinejdžer "normalan" život? Možda ove iz Italije trebaju pare za dizanje trećeg sprata ili grade novu kuću ili je u Tuzli sprat kuće jeftiniji? Ko će ga znati...
Ušla je na granici treća gospođa.
"Majstore, mogu li ja ući, nisam vas uhvatila u Brčkom?!"
Vesela, glasnija od svih nas u busu zajedno, vidiš i osjetiš da ju je malo "uzeo" alkohol. Svi smo onda nju slušali, jer i nemaš nekog izbora, pričala je sa svima i o svemu. Ide ona u Dalmaciju u neki kamp da radi:
"Idem ti ja čistit govna, ahaha... pa da, meni bolje kad oni seru nego kad pišaju. Skuplje je sranje ahahaha. Budem na moru tri mjeseca, a još ponesem i kući para. Super meni. Šta fali čistit govna, tako ja svake godine."
Valjda ova ima sve spratove na broju pa je tako optimistična.
Nije ona spominjala cifre, već uglavnom neke viceve i anegdote o svom mužu i kćerci.
"Ali znaš kako to bude, odoše djeca svojim putem.Tako i treba, nek idu, cura je ona već."
Ima li ta njena kćerka normalan život? Koliko je to spratova?
Šta znači to? Imam li ja to? Gdje se to kupi? Ima li neki katalog? Moj prijatelj kaže da je to individualno i da je nekome normalan život da ima tri sprata, u jednom živi, dva izdaje, a nekom je normalno da i ne sanja o spratovima. Taj onda živi kao podstanar cijeli život i tada je definicija normalnog života da ima za kiriju, račune i godišnji odmor. Ja nisam podstanar, imam praznu garažu, nemam para za spratove i sretna sam. Mislim, nije mi nikad ni padalo na pamet da dižem sprat na kući. Mogu ga izdavati, ali šta će mi to? Je l’ to spada pod "normalan život"?
Kad sam upisivala fakultet bilo je sigurno da ću poslije naći posao, imati platu i tako sebi obezbijediti taj normalan život. Koleginice koje rade u apoteci kažu da im je plata mala, gazde ih maltretiraju i krenule su na kurs njemačkog.
Upala sam u ova dubiozna pitanja, jer ljudi stalno pričaju o tome kako kod nas ne možeš normalno živjeti. U Njemačkoj, kažu, možeš, samo nema tog našeg rahatluka. Kažu da gore stalno radiš, plate Nijemci dobro pa i zaradiš, ali nemaš s kim popiti kafu. Kod nas nema para za normalan život, a tamo nema dovoljno rahatluka za to.
Pa gdje je onda to? Je l’ se kupuje spratovima ili kafom? Ima li neki katalog?