Režiser Saša Karanović vam predstavlja filmski serijal "Nastrane domaćice". Riječ je o listi manje poznatih i nepravedno zapostavljenih domaćih filmova koji definitivno zaslužuju našu pažnju.
Znam da već na početku imamo problem, i to sa obe riječi naslova. Kome je šta nastrano i kome je šta domaće?
U oba slučaja ćemo biti što širih grudi: sve što razumijete bez prevoda neka bude domaće, a sve što je neobično u vidu stila , i u vidu sadržaja, i u vidu stila i sadržaja, neka se zove nastranim.
Izostavili samo penale, očiglednosti tipa Leptirica i Davitelj protiv davitelja i koncentrisali se na filmove na koje možda treba podsjećati s vremena na vrijeme.
Čovjek koga treba ubiti (1979)
Ako vas ne zadovolji film koji uvodi misteriozni jahač, ogrnut plaštom, sa jednom nogom, a jednim kopitom, film čija je druga hronotopska odrednica: „PAKAO, ISTOG DANA“, i u kojem poštanski službenici pakla imaju idući dijalog: „Piši kolega: broj protokola u dolasku 7643, strogo povjerljivo, na ruke vrhovnom Satani - Šefe! Zamolite dolje da nam pošalju uglja!“, onda ovo i nije lista za vas.
Za one koji će uživati u listi dobro je znati da je glavni lik filma nevjeroučitelj jedne osnovne škole u paklu, da je nezadovoljan svojim životom i da je kukavica. Ime mu je Farfa. Njega će Satana, nakon što Katarina II smakne Petra III Romanova sa vlasti i tako oslabi uticaj pakla u Rusiji, poslati na misiju u Crnu Goru, kao dvojnika Petra III, da se na Cetinju, medju rusofilnim crnogorcima predstavi kao odbjegli Petar III, zavlada Crnom Gorom i tim putem povrati presto.
Dok ga ponosita žena sprema za misliju Farfa joj odgovara: „Ne, neću da idem! Zašto me ne pošalju u Englesku, Francusku, ili Veneciju? Neću da idem u tu malenu Crnu Goru!“ A kada tamo i stigne graničari, medju njima i sveštenici, će mu provjeravati identitet pitajući ga da izgovori Oče naš. Kada se sveštenik uspaniči na Farfino neznanje molitve, jedan od graničara jednostavno riješi problem naredjujući Farfi:„Odvezuj gaće sokole! Pokaži onu rabotu da vidim jesi li Turčin.“
Film miješa istoriju, legendu i fantastiku, ali je osnova priča o crnogorskom caru Šćepanu Malom, koji se pojavio u Crnoj Gori 1767., predstavljajući se kao ruski car Petar III, i vladao do 1773.
Reditelj je čuveni Veljko Bulajić, što se u prvih četrdeset minuta filma čini suludim. Nekako ne ide da je reditelj Bitke na Neretvi i Kozare, čuveni Veljko Bulajić, u isto vrijeme tvorac ovakvih prizora:
Ali to je upravo ono što čitavu stvar čini izvrsnom – pravom nasladom. I ako bi Bulajićevu estetiku sada politički tumačili, mogli bi reći da je tokom čitave karijere ostao vjeran fantastici! Možda je čovjek hipersubverzivan, a niko da to otkrije.
Bili kako bilo, tih prvih četrdeset minuta filma, koji se direktno bave paklom su i najzanimljiviji za nas. U ostalih sat vremena imate klasičnog Bulajića koji je najsposobniji u masovnim scenama, koje su tako odmjerene i uvjerljivo slikane da to ovaj neobični film čini daleko boljim istorijskim filmom – iako to zvanično nije – od Boja na Kosovu (i tamo ima onaj traktor Ferguson, što bi ovdje bio ekvivalent paklu, tako da možda i pripadaju istom žanru).
Za kraj, ako vas ovo ne privuče ovom filmu, ništa neće:
Ko bi rekao da Veljko Bulajić ima nešto srodno sa Ken Raselom i Pazolinijem! Treba napisati nešto tipa „Bulajić i jugoslovenski nunexplotation“.
U okviru serijala predstavićemo vam 10 filmova, a naredni nastavak očekuje vas uskoro!
(Saša Karanović za Mondo.ba)