Najveći pjesnik rokenrola? (ANKETA)

Komitet u Stokholmu juče je, dodjelom Nobelove nagrade za književnost Bobu Dilanu, dao svoj sud o tome ko je najveći poeta među rokerima... Da li se slažete sa tim izborom, ko je vaš favorit? Glasajte u našoj anketi!

Kada se rokenrol i poezija pominju u istom kontekstu, prvi čovjek koji uglavnom pada na pamet jeste Džim Morison. Samoprozvani „Kralj guštera“, ovaj čovjek je uzdrmao do tada najstabilniji društveni poredak – Sjedinjene Američke Države. Morison je hedonista, njegova poezija, često vrlo apstraktna i potpomognuta narkoticima, je na „ne tako rijetke“ momente vrlo mračna, i što je najvažnije – tjerala je na razmišljanje tih davnih šezdesetih:

I found an island in your arms
Country in your eyes
Arms that chain us
Eyes that lie
Break on through to the other side

(Break On Through (To the Other Side), The Doors, 1967. The Doors)

Džon Lenon (The Beatles/Plastic Ono Band)

Čuveni Bitl, čovjek koji je prerastao slavu najslavnijeg benda na svijetu. Poslije Elvisa i Dilana (koji se ne računaju prim. autora), prvi kult, prva ikona. Htjeli mi ili ne, više ljudi svakako voli Džona Lenona od Isusa. Arogantni liverpulski odmetnik od života je uticao na umjetnost kako svojim životom tako i svojim egzistencijalističkim tekstovima:

Mother, you had me, but I never had you
I wanted you, you didn’t want me
So I, I just got to tell you
Goodbye, goodbye

Father, you left me, but I never left you
I needed you, you didn’t need me
So I, I just got to tell you
Goodbye, goodbye

(Mother, John Lennon/Plastic Ono Band, 1970. John Lennon)

Tom Vejts

Negde poslije desetog viskija i druge „pakle“ cigareta, postaje vam jasno da se nešto oko vas događa, neka gužva, al’ ne razumijete baš šta tačno. Istovremeno, po glavi vam se vrzma žena za koju niste sigurni da li volite ili naprosto ne možete bez nje. Na lijevom ramenu vam stoji Đavo, na desnom bi trebalo da je anđeo, ali ga nema, pa ovaj drugi mnogo više uticaja ima na vas večeras. Ne, niste pogrešili, vi ste u pjesmi Toma Vejtsa. Opšti haos sa korenima u pijanstvu je ono što krasi dogodovštine gospodina Vejtsa, propraćen sada već čuvenim „growl“ glasom:

But Romeo is bleeding, but nobody can tell
And he sings along with the radio
With a bullet in his chest
And he combs back his fenders
And they all agree its clear
That every thing is cool now that Romeo’s here

(Romeo Is Bleeding, Blue Valentine 1978. Tom Waits)

Peti Smit

Američka kontra-kulturna scena je iznjedrila mnoge dragulje ali nijedan nije sjajan kao ova dama, prva dama panka – Peti Smit. Njen prodorni glas čistog bola i tuge je u kombinaciji sa sofisticiranim tekstovima o ljubavi, životu, pravdi i ratu čist pogodak. Njen najveći hit jeste pisan u saradnji sa Gazdom (Gazdom Nju Džersija, primer autora), ali Peti je svakako najglasniji ženski glas američke kontra-kulture, a njene tekstove možemo čitati i na papiru sa potpunim uživanjem:

Not to hail a barren sky. Sifting cloth is weeping red.
The mourning veil is waving high a field of stars and tears we’ve shed.
In the sky a broken flag, children wave and raise their arms.
We’ll be gone but they’ll go on and on and on and on and on.

(Broken Flag, Wave 1979. Patti Smith Group)

Edi Veder (Pearl Jam)

Jedan od mlađih stanovnika ove liste, Edi Veder, je frontmen jednog od najkultnijih grandž sastava. Svoj vrlo emotivno intezivni glas je upario sa stihovima koji ukazuju na samoću, mrak, depresiju i zbunjenost. Dok slušamo „Black“ ili pak „The Long Nights“ sa njegovog solo albuma, ne možemo se oduprijeti utisku da je emocija koju ovaj čovjek iznosi na papir čista poezija:

Sheets of empty canvas, untouched sheets of clay
Were laid spread out before me, as her body once did
All five horizons revolved around her soul, as the earth to the sun
Now the air I tasted and breathed has taken a turn

(Black, Ten 1991. Pearl Jam)

Pi-Džej Harvi

Umjetnička orijentacija od početka karijere i veza sa Nikom Kejvom – sve ukazuje na poetiku kada je Pi Džej Harvi u pitanju. Njeno stvaralaštvo se prostire od apsolutne ljepote do eksperimentisanja sa depresivnim tonovima i osjećanjima. Prava princeza mračne, uvrnute, sjetne ali prije svega lijepe poezije u rokenrolu. Po glasu se čini da će ostati vječno mlada, iako u njemu nosi određenu količinu bola (ne kao Peti, doduše). PJ Harvey pripada redu pjesnika koji stvari vide previše realističnim očima, pa je život u njenim pesmama vrlo sofisticirano kompleksan:

And this world tonight is mine
A world to be remembered in
Think on a faded photograph
My hair longer than its ever been
And then,the sky lit up
The sky, my friend

(The Sky Lit Up, Is This Desire? 1998. PJ Harvey)

Pol Sajmon (Simon & Garfunkel)

Kreativni guru kultnog dvojca „Simon & Garfunkel“. Poezija Pola Sajmona je hronika Amerike koju bismo svi željeli danas da vidimo. Američki san o prosperitetu, slobodi, snovima i prilikama je krajem šezdesetih umro kada je Džon Ficdžerald Kenedi ubijen. Tu tužnu smrt, taj suptilni Weltschmerz niko nije bolje opisao od Sajmona u The Sound Of Silence. Izgubljene generacije, nade i snovi su česti stanovnici pjesama Pola Sajmona:

And the people bowed and prayed to the neon god they’d made
And the sign flashed out its warning in the words that it was forming
And the sign said the words of the prophets are written on the subway walls
And tenement halls, and whispered in the sounds of silence

(The Sounds Of Silence, Sounds of Silence 1965. Simon & Garfunkel)

Lu Rid (The Velvet Underground)

Američki avangardni umjetnik koji se bavio poezijom, eksperimentisanjem u životu, pa između ostalog i u muzici, bio dugo rob narkomanije i sve to sa nepogrešivo hladnim izrazom lica sa naočarima za sunce i blagim, mističnim osmjehom. Vjerovatno najkontroverznija ličnost na ovoj listi, mnogo puta kovan u zvijezde, mnogo puta omalovažavan, jedno je sigurno – Lu Rid je jedan od najuticajnijih ljudi u istoriji umjetnosti:

I’m waiting for my man
Got 26 dollars in my hand
Up to Lexington 125
feelin’ sick and dirty
for a day and a life
Huh, I’m waiting for my man

(I’m Waiting for the Man, The Velvet Underground & Nico 1967. The Velvet Underground)

Jan Kertis (Joy Divison)

Kertis će u istoriju ući kao najmlađa rok ikona oko koje se stvorio kult. Tu laskavu titulu je dobio na ne-tako-laskav način – sa samo dvadeset i tri godine, Kertis je izvršio samoubistvo. U slučaju Jana Kertisa se nikako ne treba postaviti tako da njegov suicid utiče na njegov status, ovaj mladić je vrlo rano pokazao svoju sklonost prema poeziji, onoj pravoj, teškoj, koja boli i čitaoca i samog autora. U njegovom slučaju čak i previše:

I could live a little better with the myths and the lies,
When the darkness broke in, I just broke down and cried.
I could live a little in a wider line,
When the change is gone, when the urge is gone,
To lose control. When here we come.

(She’s Lost Control, Unknown Pleasures, 1979. Joy Divison)

Morisi (The Smiths)

Ah, čuveni mančesterski bard. Frontmen The Smithsa, glavna atrakcija NMEa, patetik, cinik, prevarant i perverznjak bi bili pravi opisi ovog čovjeka. Mješajući crni humor sa krajnje dramatičnim scenama, Morisi iscrtava mapu za kasnije naraštaje poput Džarvisa Kokera ili Aleksa Tarnera. Britansko šegačenje svim i svačim na džentlmenski način, načitanost i prefinjenost jednog lorda sa duhom barabe praktično izbijaju iz svakog stiha Morisija:

And if a double-decker bus
Crashes into us
To die by your side
Is such a heavenly way to die

(There Is a Light That Never Goes Out, The Queen Is Dead 1992. The Smiths)

Džarvis Koker (Pulp/Solo)

Džarvis je čudan tip, knjiški moljac koji na jednoj od fotografija drži francuski riječnik, a riječ francuskog ne zna. To je, vrlo sažeto, suština Kokerove lirike – pretvaranje i cinizam. Učio je od Morisija, od života i od svog nevjerovatno sarkastičnog smisla za opservaciju. Ponekad i previše iskren i „straight-to-the-point“, Koker će vas nasmijati, nervirati i preispitivati u isto vrijeme, sve uz pomalo dramsku sintaksu:

It’s like a later Tom And Jerry,
when the two of them could talk
Like the Stones since the Eighties
Like the last days of Southfork
Like Planet Of The Apes on TV
The second side of Til The Band Comes In
Like an own brand box of cornflakes:
He’s going to let you down, my friend

(Bad Cover Version, We Love Life 2001. Pulp)

Rodžer Voters (Pink Floyd)

Izvor: MONDO, Petar Stojanović

Otuđeni mastermajnd Pink Floyda koji je prije par godina u Beogradu dao šansu publici da osjeti moć njegove muzike je svakako jedan od umjetnika čiji se tekstovi mogu savršeno prepisati na papir i čitati kao dela poezije. Zašto? Jer je u jednom trenutku paralelno izučavajući usamljenost svijeta i usamljenost pojedinca došao do ultimativne istine koja je hipi pokretu promakla ispred nosa – prestanimo sa razdvajanjem. I to sve sa čuvenim britanskim, britkim, edukovanim stilom, ponosno:

Night after night
Going round and round my brain
His dream is driving me insane.
In the corner of some foreign field
The gunner sleeps tonight.
What’s done is done.
We cannot just write off his final scene.
Take heed of his dream.
Take heed.

(The Gunner’s Dream, The Final Cut 1983. Pink Floyd)

Leonard Koen

Jedini čovek na ovoj listi koji je uspio da pobedi svoje demone na dostojanstven način i to nam kaže i pjesmom. Autor i čuvene „Hallelujah“ koja je obesmrtila Džefa Baklija. U toj pjesmi kaže da stoji ispred „Gospodara pjesme“, a šetnjom kroz opus ovog vječnog gospodina se stiče utisak da govori o samome sebi, no to nam on nikada neće priznati, jer „svi znaju, tako to ide“:

Tell me again when the victims are singing
And the laws of remorse are restored
Tell me again that you know what I’m thinking
But vengeance belongs to the lord
Tell me again when I’m clean and I’m sober
Tell me again when I’ve seen through the horror
Tell me again tell me over and over
Tell me that you’ll love me then

(Amen, Old Ideas, 2012.)

Nik Kejv (Nick Cave and the Bad Seeds/Grinderman)

Izvor: Mondo - Petar Stojanović

Nikolas je crna ovca na ovoj listi, nije da mu nešto iko zamjera, sam je tako došao na ovu zabavu. Sa mračnom sjenom koja ga prati, pogledom mentalno nestabilne osobe i manirima najvećeg džentlmena. Ova čudna kombinacija je dovela do jednog od najoriginalnijih autora na ovoj listi. U njegovoj poeziji mrak, ljubav, život i (pogotovo) smrt se miješaju toliko sofisticirano da patetika i isforsiranost nikako nemaju udjela u krajnjem proizvodu. Valja napomenuti da se Kejv često okreće i crnom humoru, što ga čini egzotičnijim:

And God don’t care for your benevolence
Anymore than he cares for the lack of it in others
Nor does he care for you to sit
At windows in judgement of the world He created
While sorrows pile up around you
Ugly, useless and over-inflated

(As I Sat Sadly By Her Side, And No More Shall We Part 2001. Nick Cave and The Bad Seeds)

Bob Dilan

Nezvanično-zvanični kralj poezije u muzici. Čovjek koji je istog trenutka kada je proglašen za glas i vođu generacije odbacio tu titulu, razbjesneo mase pratilaca, zavaravao medije, živeo životom koji bi rijetko ko mogao izdržati, i usputno, ali samo usputno ostao pribran. U ljubavnim nikada patetičan, u mračnim najveći cinik i baraba, ali uvijek nepogrešivo iskren. Najbolja pjesma Boba Dilana je svakako njegov život. I All Along The Watchtower. A možda i nije, ima ih mnogo:

I can still hear the sounds of those Methodist bells
I’d taken the cure and had just gotten through
Staying up for day in the Chelsea Hotel
Writing “Sad-Eyed Lady of the Lowlands” for you.

(Sara, Desire 1976.)