Izraelski košarkaški i fudbalski klubovi odomaćili su se u Srbiji, a nedavno su bili gosti turskim ekipama u Republici Srpskoj.
Košarkaši Makabija iz Tel Aviva zbog ratnih sukoba domaće utakmice igraju u beogradskoj hali "Aleksandar Nikolić", odnosno Pioniru, Makabi iz Haife je dočekao fudbalske rivale na stadionu Crvene zvezde, a njegov imenjak iz Tel Aviva je protiv ukrajinske Zorje igrao na stadionu TSC-a u Bačkoj Topoli.
U četvrtak je Hapoel iz Jerusalima savladao Galatasaraj u FIBA Ligi šampiona kao gost u dvorani u Laktašima, a dan ranije je na istom mjestu, ponovo izraelski Hapoel, ali iz Holona, takođe zabilježio gostujuću pobjedu nad turskom Bursom u istom takmičenju.
Dom "igosa" je odabran kao mjesto odigravanja utakmica, jer Turska nije mogla da garantuje bezbjednost Izraelcima u "Sinan Erdem Domu" odnosno "Tofas Spor Salonu", što je u saopštenju istakla FIBA, a cinici bi konstatovali da "Srpska to može kad je supersila".
I neka je ugostila, da ne bi bilo zabune, kod nas su svi sportisti dobrodošli i tako treba da bude i u budućnosti.
Ipak, malo je čudno da u "namračnijem Mordoru" na ovoj planeti, kako mnogi doživljavaju Republiku Srpsku, eto baš kod nas se i Turci i Izraelci osjećaju slobodno i bezbjedno, a uvjeren sam da bi identično bilo i da nam u goste dođe selekcija Palestine, koja "domaće" mečeve u kvalifikacijama za Mundijal 2026. godine igra u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Kako to da od toliko prijateljskih zemalja, koje su javno podržale Izrael u sukobima u Gazi, nijedna nije pružila gostoprimstvo njihovim sportskim klubovima već su to učinile Srbija i Republika Srpska?
Zašto Galatasaraj ili Bursa, kad već nisu mogli kod kuće da igraju protiv Izraelaca, nisu prijavili primjerice Zenicu, gdje se već deceniju održava manifestacija "Dani bosansko-turskog bratstva"? Vjerovatno izraelske ekipe ne bi ni pristale i da su predložili, a opet mogli su i u Mostar, gdje je Izraelac Amir Gros Kabiri u upravi Zrinjskog? Možda nije imao vremena zbog "prepucavanja" po društvenim mrežama sa sarajevskom gradonačenicom Benjaminom Karić, a moguće i da je svjestan podijeljenosti u gradu na Neretvi, pa je odustao ili je shvatio da bi bio odbijen čak i da je poslao ponudu.
Nije na kraju krajeva ni bitno, poenta je da su i sportisti iz Turske i Izraela u Laktašima osjetili dobrodošlicu, bez obzira što vlada na čelu sa Benjaminom Netanjuhuom vodi brutalnu kampanju protiv Hamasa u kojoj, prema izvještajima svjetskih medija, najviše stradaju nevina djeca. Jer sport s tim nema nikakve veze.
Doduše, sve izraelske ekipe, od terorističkog napada palestinske organizacije "Crni septembar" na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine do danas, prate naoružani pripadnici Mosada, tamošnje tajne službe, koja važi za ponajbolju na svijetu.
To bi u prevodu značilo da Izraelci Srbiju i srpski narod u BiH smatraju prijateljima jer čisto sumnjam da bi Mosad tek tako dopustio da njihovi košarkaši igraju domaće mečeve u "neprijateljskim" državama, što je uostalom i potvrdio srpski trener Aleksandar Džikić, koji s klupe predvodi Hapoel, ali i Crnogorac Zvezdan Mitrović, strateg turskog tima, koji nije krio oduševljenje dobrodošlicom u Laktašima.
Barak Bahar, šef fudbalera Crvene zvezde, nedavno je za izraelske medije govorio kako stanovnici Beograda doživljavaju situaciju u Izraelu, rekavši da "Srbe ne zanima rat na Bliskom istoku, ali vole i podržavaju Izraelce".
Ipak, selektor fudbalera Izraela Alon Hazan je svojom izjavom u Prištini propisno iznervirao srpsku javnost indirektno uporedivši rat sa Hamasom sa sukobima na Kosovu, na šta je morao da reaguje i ambasador Izraela u Beogradu Jahel Vilen.
"Želio bih da žestoko demantujem riječi selektora fudbalske reprezentacije Izraela i da ponovo potvrdim duboko poštovanje Izraela prema Srbiji i srpskom narodu. Srbija se pokazala kao pravi prijatelj i to još jednom u ovim izazovnim vremenima, posebno u oblasti sporta, kada je Beograd dom tri naša košarkaška tima! Hvala Srbijo", napisao je Vilan na društvenim mrežama.
Sigurno nikome nije lako biti izbjeglica niti "raseljeno lice", što su mnogi osjetili na svojoj koži, a tokom 90-ih "prognanici" su bile i naše reprezentacije i klubovi.
Fudbaleri selekcije Jugoslavije vraćeni su sa aerodroma u Štokholmu 1992. godine iako su kroz kvalifikacije pošteno izborili plasman na Evropsko prvenstvo u Švedskoj, pa je umjesto "plavih" sa odmora na plaži uskočila Danska i na kraju postala prvak Evrope. Eto prilike dogodine da im se "orlovi" revanširaju na EURO 2024 u Njemačkoj, gdje će uz Engleze i Sloveniju igrati u istoj grupi.
Crvena zvezda je takođe bila "izbjeglica" i to kao evropski šampion! Beograđani su 1992. godine evropske utakmice igrali u inostranstvu - Sofiji, i vjerovatno im je zbog toga uskraćeno novo finale na londonskom "Vembliju" s obzirom da je Sampdorija u prestonici Bugarske slavila rezultatom 1:3.
Nedavno se tog polufinala prisjetio Ivano Boneti, kojeg su italijanski mediji pitali za "Vembli" i meč sa Barselonom, a on im odgovorio da je za njega finale bilo protiv Zvezde.
"Finale na Vembliju? Možda će vam zvučati čudno, ali za nas je pravo finale Lige šampiona bio meč koji smo odigrali protiv Crvene zvezde u Sofiji i dobili. Pred 30.000 pijanih Srba koji vrište, prijete, naoružani svim i svačim... U svlačionici smo bili blijedi kao krpe. Pjetro Vjerhovod je prvi otišao da se zagrijava ispred njih i kada se vratio, rekao je: 'Kao što vidite, živ sam'. Pobijedili smo i ti ljutiti navijači su nam na kraju aplaudirali. To je za mene bila zaista epska scena", rekao je tadašnji vezista Đenovljana, koji su u finalu izgubili od Barse golom Ronalda Kumana iz slobodnjaka u produžecima.
"Epske" scene tokom izbjeglištva doživjeli su i košarkaši Partizana, koji su u tom periodu sankcija i rata u Jugoslaviji, ugošćeni od španske Fuenlabrade, odakle su se crno-bijeli vinuli do titule evropskog šampiona čuvenom trojkom Saše Đorđevića protiv Huventuda.
No, vratimo se aleksandrovačkom klubu, koji je nešto prije sukoba u Gazi, u Laktašima i Banjaluci, bio domaćin košarkaškog turnira povodom 50 godina "igosa". Na turniru je osim Partizana, Galatasaraja, Turk Telekoma iz Ankare i Hapoela iz Jerusalima, učestvovao i CSKA iz Moskve, i po prvi put je poslije početka rata u Ukrajini, bila intonirana himna Rusije.
To je naravno u mnogim izvještajima dočekano na nož iako sportiste i sport ne bismo trebali miješati s politikom, bilo da su u pitanju izraelski, ruski ili bilo čiji drugi klubovi. Međutim, svjedoci smo da su kod FIBA, UEFA i FIFA, aršini ponekad potpuno drugačiji.
Primjerice, kad je počeo rat u Ukrajini, svi ruski klubovi i nacionalne selekcije su protjerane uz pravednički gnijev dežurnih moralnih vertikala na društvenim mrežama, koje su naravno zaćutale u slučaju rata u Gazi niti su tražile izbacivanje Izraela iz takmičenja. A o nacionalnim timovima SAD-a, koje su od Drugog svjetskog rata do danas, ratovale Bog zna koliko puta, da i ne govorimo.
Štaviše, samo još baba-tetka pokojnog komšije s petog sprata nije "natjerana" da javno podrži Ukrajinu ili će po kratkom postupku biti optužena da prima penziju u rubljama direktno od Vladimira Putina, predsjednika Rusije.
Sve ono što je do početka sukoba u Donbasu bilo nezamislivo kad je u pitanju javni govor danas je potpuno normalno, "čak i poželjno" ako pričate loše o Rusima, a stavljen je i imperativ pred svakog na svijetu da stane iza Ukrajine jer ukoliko ste neutralni, nezainteresovani, neupućeni ili nedobog sumnjate u zvanične "istine", odmah ste bili proglašeni monstrumom. A ako kojim slučajem podržavate Rusiju, onda ste Belzebub lično i personalno.
U tom cijelom ludilu, zbog kojeg su otkazivani koncerti klasične muzike ruskih kompozitora, uklanjani spomenici ruskih pisaca, pekari ruskog porijekla u Njemačkoj dočekivani su povicima i grafitima: "Russen Raus", ili čak su doktori u mihnenskoj bolnici odbili da liječe Ruse i Bjeloruse, samo su se rijetki Evropljani suprotstavljali "otkazivanju" svega ruskog.
Jedan od takvih bio je aktuelni strateg Bajerna Tomas Tuhel, koji je vodeći Čelsi odbacio pitanje o izjašnjavanju o ratu u Ukrajini jer je on "samo fudbalski trener", ali i čovjek koji je protiv svakog rata. Baš kao i svi normalni ljudi.
Možda će nekima zvučati nemoralno ili nepristojno ostajanje suzdržanim dok nad glavama padaju granate u Kijevu, Donbasu, Gazi ili Siriji, ali kad ovo zlo završi i prođe, kakav god da bude ishod, pod uslovom da planeta ostane čitava, sigurno je samo jedno - bogati će biti još bogatiji, a sirotinja još siromašnija.
Osim toga, "fejk njuz" je preplavio sve medije, sve društvene mreže i svako ko pokušava da izgradi neki realan i pošten stav o bilo kom svjetskom sukobu lako može da upadne u "algoritam", pa više ne može da bude siguran šta je stvarno istina. Propaganda je danas toliko jaka da je cijeli svijet postao krvava pozornica, "kao što to pjesnik reče".
Gledate rođenim očima fotografije ljudi koji bježe u paničnom strahu i osjećate empatiju i solidarnost, a onda ispod slike, vidite video snimak snimanja te fotografije napravljen pametnim telefonom. Na njemu kamermani snimaju kadrove poput filmova Leni Rifenštal, koja je 30-ih godina 20. vijeka dobila zadatak od najpoznatijeg ministra propagande u istoriji čovječanstva da prikaže nacistički "ibermenš".
Koliko je tehnika i tehnologija danas napredovala, a moralnost srozana u korist, da se ne lažemo, krupnog kapitala velikih sila, u ovom trenutku bi se čak i Jozef Gebels postidio beskruploznošću i bezobzirnošću tih filmadžija i medija, koji bez ikakve potvrde o istinitosti prenose takve vijesti.
Samo nek je što ružnije, krvavije, prizemnije, da udara u najgore ljudske porive, to se traži, to donosi klik, reach, gledanost i čitanost, a na kraju i novac, koji je jedino mjerilo uspjeha i poštovanja.
Na žalost dobar dio medijskih konzumenata u BiH, a bogami i novinara i medija, više nije trezvena čitalačka publika već je u pitanju klasično navijanje za "našu stvar", bilo da se belaj događao u Nagorno Karabahu, Siriji, Jemenu, Donbasu ili Gazi. Teren za sukobe je uvijek domaći, pa se onda čovjek obeshrabri i zažali što nije odveo porodicu u Rejkjavik, kako je godinama maštao, a opet ostao je ovdje u svojoj zemlji, da se Šantić ne bi okretao u grobu k'o propeler.
P.S. Istini za volju većina našeg svijeta nema pojma o stihovima "Sunce tuđeg neba..." već kad ima Aleksu u džepu (10 KM), više voli da "u radno vrijeme stane, skoči malo do kafane".