Prvi moj susret sa drugačijim od većinskog mišljenja i navijanja dogodio se 1982. godine tokom Mundijala u Španiji, gdje je učešće izborila i tadašnja reprezentacija Jugoslavije pod selektorskom palicom Miljana Miljanića.
Moćan tim imali su tada "plavi" sa Pižonom Petrovićem, Papetom Sušićem, Ivicom Šurjakom, Zlatkom Vujovićem, Vahom Halilhodžićem i ostalim zvijezdama koje su u Španiji u konkurenciji Sjeverne Irske (0:0), domaćina (2:1) i Hondurasa (1:0) eliminisane u prvom krugu i vratile se kući.
Osim loše partije sa Sjevernim Ircima, Jugoslaviji je tada "presudio" danski arbitar Lund Sorensen, koji je poklonio penal i omogućio prolaz domaćoj "crvenoj furiji" , a koja je naknadnim nikad dokazanim "štimanjem" sa Sjevernom Irskom spriječiila prolazak "plavih".
Bio je to Mundijal Paola Rosija, italijanskog napadača, koji je sa šest pogodaka bio najbolji golgeter šampionata i koji je donio "azurima" titulu svjetskog prvaka iako su na kraju kvalifikacija za SP gledali u leđa Jugoslovenima.
E tada pred moj polazak u prvi razred Osnovne škole postojao je jedan 15-godišnji Mujo, sin izvjesnog Laze, to je tada znate bilo potpuno normalno, (moguće i da je u pitanju bio nadimak) koji je svim srcem bodrio Brazil zbog Falkaa s obzirom da su imali sličnu dugu kovrdžavu kosu.
Nabavio je žutu majicu, ispisao broj osam na leđima zelenom bojom, a mi smo mu odmah spjevali pjesmicu: "Mujo Lazin, navija za Brazil".
Moram priznati da mi je to tada bilo potpuno nenormalno, a drugi šok u tom smislu uslijedio je tokom 1991. godine. Već je počeo rat u Hrvatskoj, a mi tada 14-godišnji klinci smo bili uvjereni da se to neće dogoditi nama. Ma nema šanse.
Pomislio sam da ipak ima tu nešto čudno prilikom utakmice između Bajerna i Crvene zvezde u Minhenu, gdje je briljirao Dejo Savićević, a stari i ja gledali tekmu u lokalnoj kafani jer je jedino tu bio prenos. Užasno sam se osjećao što gotovo 20-ak ljudi navija za Bavarce, shvatio sam da ništa ne treba da pitam, već da gledam u TV i malo u starog, koji je ćutke ljuštio Badelov konjak i gasio sarajevskim Kiseljakom.
Treći slučaj ispričala mi je majka, doduše godinama kasnije, kad je kao seoska učiteljica usput pitala učenike jesu li gledali utakmicu između Turske i Jugoslavije negdje krajem 80-tih, a djeca mahom i uglas odgovorila da su navijala za svoje, odnosno Turke!? Ona je to prećutala prvenstveno zbog svog posla jer bi vjerovatno bila pozvana na odgovornost kod komunističkih vlasti i vrlo moguće ostala bez njega ili nešto još gore.
Nakon što je stigla demokratija i uslijedio krvavi raspad zemlje, navijanje za svoje je takođe postalo "must have", pa Srbi u BiH uglavnom navijaju za Srbiju, Hrvati za Hrvatsku, a Bošnjaci za BiH i tako je od 1995. godine do danas.
Praktično na prste se mogu izbrojati oni drugačiji što su se odlučili da navijaju za komšije kad ne igraju sa našima, već se isključivo i uvijek navijalo kontra, samo da tamo njima crkne krava. Bilo u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Beogradu ili Zagrebu. To možda ne važi za srpskog tenisera Novaka Đokovića, nekada najboljeg rukometaša svijeta Ivana Balića iz Hrvatske ili centarfora "zmajeva" Edina Džeku, koji su se izdigli iznad uskonacionalnog i postali svjetske zvijezde i omiljeni kod navijača iz cijelog svijeta.
Doduše, mi i njima tražimo dlaku u jajetu, te što Nole diže tri prsta, što ne jede meso, zašto pobogu grli drveće ili zašto je Džeko okitio jelku za katolički Božić ili što je prihvatio ženinu ćerku iz prvog braka i sl, dakle sve ono što nama u našim učmalim sredinama odskače i mrvu izvan diskursa 19. vijeka.
Ipak, u svoj toj našoj zatvorenosti, pravu, istoriji, našim žrtvama, koje su mnogo veće i mnogo gore u odnosu na njihove, ispred zgrada u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci gotovo da i nema djece koja pikaju loptu.
Nemaju klinci vremena da se nađu sa drugarima uživo od silnih obaveza, a kad i imaju onda se uglavnom onlajn zabavljaju i zajedno igraju igrice na Plej Stejšnu. Ponekad za vikend, kad iziđu napolje, oblače dresove Kristijana Ronalda, Lea Mesija ili Mohameda Salaha i zaboli ih što su prva dvojica katolici, a posljednji musliman iz Egipta.
Moguće je da njihovim roditeljima to ponekad i zasmeta, ali imaju dovoljno svojih problema s obzirom da muku muče kako da prežive do prvog prije donošenja konačne odluke da se spakuju i zauvijek napuste svoju zemlju i presele na truli Zapad, gdje će raditi trećerazredne poslove i biti nostalgični za svojim sokacima, šljivicima ili gradskim bulevarima.
Osim toga, od tamo će imati sto posto bolji uvid u političko stanje kod kuće pa će revnosno preko društvenih mreža nastaviti da mrze i krive one druge za svoju vlastitu nesreću.
P.S. Sada mi savršeno ima smisla Mujo Lazin i njegovo navijanje za Brazil.