Kolumna Sve je otislo u Honduras.html

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Nebojša Šatara

Sve je otišlo u Honduras

Autor Nebojša Šatara
Autor Nebojša Šatara

Moj prvi susret sa Hondurasom bio je u ljeto 1982. godine.

Izvor: MONDO/Predrag Vujić

Selekcija velike Jugoslavije otišla je tog ljeta 1982. sa još većom nadom da na Mundijalu u Španiji može napraviti iskorak sličan onom kakav je Hrvatska napravila prošlog ljeta u Rusiji, ali od toga nije bilo ništa.

Sportska štampa zajedničke nam zemlje brujala je tada o Pižonu Petroviću, Safetu Sušiću, Zlatku Vujoviću, Vahi Halilhodžiću, Ivici Šurjaku i ostalim vedetama "plavih" pred Svjetsko prvenstvo, međutim, tamo se po običaju nismo dobro proveli.

Malo zbog tradicionalnog balkanskog mentaliteta (mršavih 0:0 sa Sjevernim Ircima), malo zbog nepravde ili lopovluka danskog arbitra Heninga Lunda Sorensena u dvoboju sa domaćinom Španijom (2:1), učenici Miljana "Čiče" Miljanića su zaustavljeni već u grupnoj fazi, ali ono što je na mene ostavilo poseban utisak, bila je reprezentacija Hondurasa, posljednji rival iz grupe.

Odrastajući u komunizmu velike Jugoslavije, od malena smo "baždareni" da po "difoltu" podržavamo slabije, pa sam tada prvi put imao pomiješana osjećanja za koga da navijam u toj utakmici, posebno jer mi je stari objasnio da će Španci pustiti Sjevernoj Irskoj, što se i dogodilo, pa nismo mogli da prođemo, a Hondurasu je bio dovoljan bod da izbori osminu finala.

Najmanje sedam-osam stopostotnih šansi promašila je srednjoamerička selekcija, čuda je na golu činio legendarni golman niškog Radničkog Dragan Pantelić, tada čuvar mreže francuskog Bordoa, a naši bili indolentni i nezainteresovani da u napadu učine bilo šta.

Dok u igru u drugom poluvremenu u Saragosi nije ušao legendarni fudbaler Crvene zvezde Miloš Šestić...

miloš šestić, sestic Izvor: MN Press arhiva

"Šele", koji je inače rođen u Milosavcima kod Laktaša, u posljednjih 20-ak minuta izluđivao je protivničke igrače na "La Romaredi", stvarajući sijaset stopostotnih šansi, ali se rezultat nije mijenjao dok bukvalno u 89. minutu nije uzeo loptu, nanizao četvoricu ili petoricu rivala i bio oboren u kaznenom prostoru u stopostotnoj šansi.

Penal i gol Pižona - 1:0!

Radovao sam se naravno, a opet mi je bilo žao tih Hondurašana ili kako se već zovu, a vjerovatno nikad neću zaboraviti suze na njihovim licima kad je čileanski sudija Gaston Kastro odsvirao kraj utakmice.

Tuga, najiskrenija...

Četiri godine kasnije "plavih" nije bilo na Mundijalu u Meksiku, gdje se u vječnost upisao Dijego "Božja ruka" Maradona, ali se dogodio novi susret sa Hondurasom, kad sam na televiziji, možda baš na poluvremenu nekog prenosa tekme, čuo Đoleta Balaševića i njegov tadašnji hit: "Sve je otišlo u Honduras".

Razvukla mi je usne u osmijeh ta pjesma jer sam "ukapirao" da taj odlazak u Honduras ustvari znači put u "vražju mater", da ne upotrijebim neku sočniju psovku.

U udžbeniku iz geografije za peti razred osnovne nije ništa posebno pisalo osim uobičajenih "komunalija", ali mi je nastavnik objasnio da su starosjedioci u toj zemlji pripadali civilizaciji Maja i da na španskom jeziku Honduras ustvari znači "dubina" jer je navodno njihovo more među najdubljima na svijetu.

To je otprilike bilo sve što sam saznao o njima, iako sam bezbroj puta pomislio tokom 90-tih da je sve otišlo u Honduras, ali se opet nekako preživjelo i isplivalo, ma kako voda u životu bila "duboka".

Ali, ubjedljivo "najhondurašniji" potez napravio je jedan poznanik u Beogradu.

Po rođenju i opredjeljenju bio je Sarajlija, a smuvao je neku ljepoticu sa Dedinja, iz ugledne i bogate kuće, pa su joj njeni branili da se s njim viđa ne samo što je bio "izbjeglica" iz Bosne već što je imao ozbiljnih problema sa konzumiranjem narkotika.

Nebojša Šatara Izvor: MONDO/Vedran Ševčuk

Bezbeli, onih najtežih i "najdubljih"...

Džaba kad je ljubav kao "Stiv Vonder", pa se Beograđanka zatelebala u "š'a ima ba" i ubrzo rodila prelijepu i zdravu djevojčicu, što je rezultiralo i njegovim ekspresnim "skidanjem" sa dopa, zaposlenjem na Kalenić pijaci i izdržavanjem porodice.

Idila je potrajala nekoliko godina, ako se ne varam, ili bijahu mjeseci u pitanju, nije od neke posebne važnosti, sve dok nije prevagnulo "kljucanje" u glavu gospođe majke, dugogodišnje sutkinje Osnovnog suda u Beogradu.

Supruga se iz podstanarskog stančića sa Dorćola vratila svojima na Dedinje i odvela ćerku, koju zbog familijarnih veza nije mogao nikako da viđa, pa se razočaran i povrijeđen vratio starim navikama od kojih je ubrzo i preminuo.

Vijest o njegovoj smrti od prevelike doze "šećera" u krvi imala je i svojevrstan "honduraški" epilog...

Dok je njegova svojta bila na poslu, tašta u sudu, tast u opštini, a bivša supruga i ćerka u šetnji u parku, provalio je u njihovu vilu na Dedinju, obavio veliku nuždu na sred dnevnog boravka i ostavio pritom 300 njemačkih maraka za alimentaciju.

P.S. I otplovio u neki svoj Honduras.

Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ

Tagovi

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Najnovije

loader