„Procurile tajne snimke“, „Bosna je za Milanovića „big shit“, „Šef SDP-a Srbe nazvao šakom jada“, vrištali su sinoć naslovi na portalu Jutarnjeg lista, te sarajevskih i beogradskih medija.
Jutarnji se, naime, dokopao snimka na kojem se čuje bivši premijer Zoran Milanović kako tokom sastanka sa predstavnicima bivših hrvatskih boraca priča mahom razne gluposti i poneku tačnu stvar.
U Beogradu je, očekivano, Pink emitovao specijalnu emisiju. U Sarajevu su portali samo prenijeli Milanovićeve riječi, bez reakcija. Na RTRS-u nije bilo nikakve specijalne emisije. Ako izuzmemo Telering sa Željkom Cvijanović kao gostom. RTRS, naime, klasične specijalne emisije o snimcima ima samo kada neko snimi premijerku, a da ona to ne zna.
Snimak je, logično, izazvao reakcije i u Hrvatskoj. Dio drugih medija analizirao je neke Milanovićeve rečenice, a i sam je priznao da je – znao da ga snimaju. Čudna je to reakcija, jer da je, recimo, neko Milanovića snimio u Banjaluci, svaki ozbiljan analitičar i ekspert za bezbjednost bi to nazvao početkom nove narandžaste revolucije, a zatim bi povukao preciznu paralelu sa ranijim događajima u Makedoniji gdje prisluškivan premijer Gruevski.
Priznajem da oka nisam sklopio sinoć, tražeći informaciju da li je narandžasta revolucija počela i u Hrvatskoj. Ali, badava. Nigdje objašnjenja ko je snimio Milanovića, zašto ga je snimio, koje su to službe uradile, po čijoj narudžbi, ima li tu uticaja stranih kuhinja? Naprotiv, jedini komentar tog tipa koji je mogao da se pročita jeste onaj da je Milanović sam dao snimak novinarima jer mu, sve što je govorio, odgovara u izbornoj kampanji.
„Ne može to biti narandžasta revolucija jer je snimljen lider opozicije. Revolucija je kad bude snimljen neko iz vlasti, naročito ako je ona stabilna, kao ona u Republici Srpskoj“, odgovorili bi dežurni eksperti za bezbjednost u Banjaluci, kada bi neko, na primjer, snimio Mladena Bosića, ovdašnjeg parnjaka Zoranu Milanoviću po demagogiji. I otprilike, na tome bi cijela priča završila. Kao što je RTRS i priču o prisluškivanju neovlaštenom snimanju premijerke Cvijanović završio pričom da je sve izvedeno u režiji stranih kuhinja.
Hrvatska je, pak, malo ozbiljnija država, i tamo postoje ozbiljni mediji, a i ozbiljni novinari, koji su u snimku koji je procurio u medije, prepoznali priliku za širi pristup priči i analizu poruka koje Milanović upućuje „braniteljima“. RTL je, na primjer, zaključio da nikakve razlike u odnosu prema Srbije nema između Milanovića i novog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića i da će odnosi između dvije zemlje, tokom kampanje u Hrvatskoj, biti dovedeni do usijanja. Nova TV imala je Milanovića u dnevniku, veoma brzo nakon što je sporni snimak objavljen, ali tema nije bila ni da li je šef SDP-a nezakonito sniman, niti da li bilo ko pokreće narandžastu revoluciju, već odnosi sa Srbijom, odnosno da li će doći do blokade pregovora te zemlje sa Evropskom unijom.
Imajući na umu da Milanović nije izrekao nikakve osjetljive konstrukcije poput „kupovina poslanika“, niti naročito zvučne riječi, kao, na primjer, „papak“, ne bi trebalo isključiti mogućnost da, na primjer, javni servis, u narednih nekoliko dana, ipak, organizuje neku specijalnu emisiju. Jer, ima kod Milanovića opservacija koje zgodno zvuče iz banjalučkog ugla, a zbog kojih u Sarajevu dobijaju ospice, tipa da „Bosna i Hercegovina nije država“ i da „tamo nemaš s kim razgovarati“. Osim toga, u svakom prisluškivanju ima bar zrnce pokušaja destabilizacije Republike Srpske, pa se Ćeranić i Lazanski nameću kao logični sagovornici koji imaju sve predispozicije da raskrinkaju stvarnu pozadinu poruka bivšeg hrvatskog premijera. Ključno pitanje voditelja moglo bi da bude zašto je Jutarnji list dio teksta u kojem navodi Milanovićev stav da u BiH „nemaš s kim razgovarati“, ilustrovao baš fotografijom Milorada Dodika