U novoj kolumni Predraga Tošića donosimo vam priču o prijestonici Bjelorusije – Minsku. Saznajte kako naš Peđa uprkos milionima koje je imao nije mogao da kupi jednu jedinu stvar.
Ulazak u Bjelorusiju je protekao manje više očekivano, stroga kontrola, carinici bez osmijeha, službeni ali kulturni. Granica je odavala utisak da ulazimo u neku siromašniju zemlju, sve je bilo nekako starinski i u onim sivnim tonovima koje baš i ne volim. Uglavnom, nakon kraćeg zadržavanja (oko sat vremena) na granici krenuli smo prema Minsku, najvećem gradu i naravno centru svih dešavanja u Bjelorusiji.
Ono što je karakteristično i što će svakako svima koji putuju Bjelorusijom upasti u oči jesu nepregledna polja žita, gdje god da se okrenete vidite samo ravnice na kojima se uredno i kao pod špagu talasa klasja zlatnožute boje.
I napokon stižemo u Minsk, kroz prozor autobusa pokušavam da uočim barem jednu nepravilnost, da oborim sve one priče koje sam čuo o ovom gradu, tražim neki grafit na zidovima, neki papir na ulici. Za sada bezuspješno, zaista bezuspješno. Prostrane aleje i bulevari, parkovi i mnogobrojna vještačka jezera zaista izgledaju besprijekorno, čisto i uredno. Ne, ne može sve biti baš tako uredno. Imam dva dana, sigurno ću pronaći nešto (a iskreno bih volio da ne pronađem).
Ulazim u mjenjačnicu, ne znam njihov kurs, ne znam šta ću dobiti ali sa osmjehom izlazim osjećajući se kao milioner. Za 50 eura dobio sam nešto više od milion bjeloruskih rubalja, i super sam se osjećao sve dok nisam sjeo da platim tri kafe koje su koštale 90 000 BR. Ipak, posle navikavanja na velike cifre shvatio sam da su im cijene ok , slične su našim cijenama, a neke stavke i jeftinije nego kod nas.
Obišao sam sve bitnije znamenitosti grada, Nacionalnu biblioteku („Dijamant znanja“ kako je oni nazivaju), mnogobrojne trgove posvećene sovjetskoj borbi u drugom svjetskom ratu, crkve, jedan tržni centar i naravno nisam propustio vožnju metroom.
Šta sada da kažem o ovom gradu koji je ostavio kontradiktorne osjećaje u meni? Sa jedne strane grad bez boja (sve u nekim sivo-smeđim tonovima sovjetske arhitekture, neka mi oproste arhitekte ako se pogrešno izražavam) ali sa druge strane prepun parkova i vještačkih jezera. Grad koji je izuzetno čist (našao sam jedan mali grafit na semaforu i dva papira bačena ispod jednog mosta) i sa pravom nosi naziv „najčistijeg“ grada na svijetu, ali fali mu „ono nešto“.
Šta je „to nešto“ - ne mogu da odredim, ne mogu da opišem. Tražim nešto po ulicama, na trgovima, u robnim kućama i u metrou, svuda su rijeke ljudi, čisti i uredni baš kao i njihov grad. Sve ide kao podmazano, nema problema, nema gužve i zbrke, a ja i dalje tražim.
Mučilo me to, mučilo cijeli dan, pa i noć, sutradan sam opet pun entuzijazma i ljubavi krenuo da istražujem ovaj zaista neobičan, ali divan i lijep grad. Otišao sam u jedan od mnogobrojnih tržnih centara da vidim njihovu ponudu namirnica u supermarketu (nisam pronašao njihovu tržnicu) i tada sam shvatio. To je ono što mi nedostaje ovih dana, ono što sam tražio u metrou, na trgu, na bulevarima. U pitanju je osmijeh. Da prijatelji moji, vjerovali ili ne za ovih par dana u Minsku nisam vidio osobu da je nasmijana, svi su krajnje ljubazni i susretljivi, pomoći će vam oko svega što ih upitate, ali bez osmjeha. Kao da su ga negdje izgubili. Ja se stalno smješim ali oni - ništa. Sve radi, usluga je korektna, ali bez tog osmjeha (koji meni nedostaje).
Što se tiče hrane i pića u stopu prate Ruse. Puno koriste žitarice i povrće, ribu i meso, često se na njihovoj trpezi nađu čorbe od kiselog zelja, a jedno od tradicionalnih jela jeste „draniki“ - ja ih zovem uštipci od krompira. Što se tiče pića, naravno da uživaju u votki ali jedno od tradicionalnih pića jeste i „uzvar“ (kompot) koji se priprema od suvog voća. Ono što me dosta iznenadilo jeste i koliko koriste suvu ribu u ishrani. U ponudi se može pronaći i suva riba u kesicama koju oni konzumiraju baš kao što mi jedemo štapiće ili čips.
Zaista neobično iskustvo, grad u kojem sam bio milioner a falio mi je osmijeh koji se dobija besplatno, grad ponosan na svoju pravednost i urednost ali (po mom mišljenju) kome fali malo nesavršenosti da bi dobio onu istinsku dušu. Ipak, mislim da bih se opet uputio u ovaj grad, kao što sam pronašao grafit, vjerujem da bih negdje pronašao i osmijeh.
Prije nego vas obradujem receptima iz Bjelorusije želeo bih da se zahvalim sponzorima koji su mi pomogli na ovom putovanju, preduzeće Rema trade, Infinity i Mondo.ba.
Draniki
Potrebne namirnice :
- Krompir (0,4 kg)
- Crveni luk (0,1 kg)
- Jaje
- Brašno (0,05 kg)
- So, biber
- Ulje
- Kisela pavlaka
Način pripreme:
Krompir oguliti i izrendati na najsitniju rendu. Ocijediti ga od suvišne vode, začiniti i dodati narendan crveni luk. Sve dobro sjediniti, dodati jaje i brašno. Smjesa treba da bude srednje gustine. Sa kašikom odvajati smjesu i praviti male uštipke koje pržimo na vreloj masnoći dok ne porumene sa obe strane. Dranike serviramo uz dodatak kisele pavlake.
Uzvar
Potrebne namirnice :
- Suve jabuke (0.1 kg)
- Suve kruške (0.1 kg)
- Suve šljive (0.1 kg)
- Suvi šipak (0.1 kg)
- Med
Suvo voće namočimo preko noći. Voće stavimo u tri litre vode i pustimo da prokuva, zatim poklopimo i ostavimo tri sada da odstoji. Dodamo med i služimo (po želji možemo opet podgrijati i služiti toplo).
(Za još Peđinih recepata posjetite Facebook stranicu "Zakuvaj")