Događaji koji su obilježili 2016. godinu

Živimo četiri godine duže

U odlazećoj godini, zahvaljujući premijerki Željki Cvijanović i novinaru Miroslavu Lazanskom spoznali smo da građani Republike Srpske, dok je SNSD na vlasti, u prosjeku žive četiri godine duže nego stanovnici Federacije BiH. Svaka nam čast. Svaka čast SNSD-u.

U 2016. nas je za 7.000 manje

Iako živimo četiri godine duže, u RS vladaju užasni demografski trendovi. Na godišnjem nivou nedostaje 7.000 novorođene djece, što se značajno odražava na društveno-ekonomski razvoj. Prema podacima Zavoda za statistiku svaki dan u Srpskoj rodi se 25 djece, a umre 40 osoba. Neki ljudi o tome povremeno pokušavaju da progovore u medijima...

Protesti

U maju je opozicija organizovala veliki miting na kojem su poručili da vlast mora da ode. Vlast je istog dana organizovala kontramiting na kojem je poručila da mora da ostane. Jedino što se pamti u vezi sa oba događaja je izjava Luke Petrovića da su svi koji dođu na miting opozicije izdajnici.

Kakvo, bolan, pomirenje

Osuđen je Radovan Karadžić. Prvostepeno, na 40 godina zatvora. I odmah su stranci, a poneki i domaći požurili da poruče da je to prilika za pomirenje. Kako sudske presude mogu da mire zavađene narode, a naročito presude suda koji oslobađa Gotovinu i Orića nisu objasnili. Istovremeno, Tužilaštvo BiH daje utisak da nešto radi pa u posljednjoj sedmici godine masovno diže optužnice da bi popunilo zadate kvote. Suđenje Naseru Oriću u Sarajevu pretvorilo se u cirkus. Neka se pripremi Dragan Vikić.

Dodikove egzibicije

Milorad Dodik je najvažnija politička ličnost u državi. Kreator političkih procesa, njihov vrhovni tumač, provokator i pragmatičar. Milorad Dodik je i u 2016. godini napadao novinare, ponižavao ih, omalovažavao, svako provokativno pitanje tretirao kao napad na sebe i na Republiku. Nevjerovatno je da toliko moćan političar tako zazire od novinara. Neprestano je dovodio sebe u ravan sa Republikom, stalno govoreći “mi. A sa Republikom su ga maestralno izjednačavali i razni Ćeranići i Anđelkovići. Majstor spina u ovoj godini imao je par bravura, ali i nekoliko neispunjenih obećanja, pa i laži poput one da se neće odazvati pozivu Tužilaštva BiH. Ali njegovo biračko tijelo za to ne haje previše. Oni koji pamte malo duže i shvataju šta zaista radi - ili glasaju za opoziciju (manjina) ili uopšte ne izlazi na izbore (većina). Ne očekujte da će se u 2017. godini po tom pitanju išta promijeniti.

Referendum

Konačno smo glasali na referendumu. Ko imalo promišlja o budućnosti RS, BiH, regiona, izašao je na glasanje svojevoljno, bez nagovora, ucjene, partijske discipline. Referendum je bio sjajan instrument za pokušaj dovođenja odnosa u ovoj zemlji na stabilan nivo. Na kraju se pretvorio u puko političko sredstvo, predizborni trik, anketu. Ostavilo je to gorak ukus u ustima, kao i mnoštvo poteza aktuelne vlasti koji u dijelu naroda izazivaju osjećaj gađenja. A gađenje prema vlasti počesto prelazi u gađenje prema Republici. I to je pogubno.

Novinarstvo u nokdaunu

U prošloj godini ugašen je dnevni list Press, prije nekoliko godina najprodavaniji list u Srpskoj. Štampa je svakim danom u sve većem problemu, ne samo kod nas. S druge strane, nalet novih tehnologija, portala i aplikacija ponekad služi samo kao opravdanje onima koji su prinuđeni da gase novine. Štampa neće izumrijeti. Ipak, zahvaljujući ranijoj nesposobnosti rukovodilaca i katastrofalnim procjenama skorojevića koji su bili vlasnici Pressa u mjesecima pred gašenje, pedesetak ljudi ostalo je bez posla. Neki su zbog toga likovali pa su verbalno dobili po ušima. Drugi su ćutali, a treći se solidarisali i pomogli koliko su mogli. O novinarskoj solidarnosti bilo je govora i u 2016., ali uglavnom je sve završilo na pričama i entuzijazmu nekoliko ljudi. Prije dvije godine napisao sam da su novinari u Srpskoj uplašeni, slabo plaćeni, ponizni i snishodljivi, dok glavnu reč u medijima vode polutajkuni, rukovodioci i menadžeri sumnjivih moralnih i profesionalnih kvaliteta. Malo toga se promijenilo. Ako u 2017. novinari u Srpskoj prestanu sa podjelama, a počnu više da misle svojom, a ne tuđim glavama, biće to mala pobjeda, početak novog početka. Novinarstvo jeste u nokdaunu, ali je još uvijek žilavo za nokaut.

Autoput

U 2016. godini uz direktan televizijski prenos Dušanka Majkić je poklonila autoput Srpskoj i njenom stanovništvu.

I na kraju da se dotaknemo te velike pobjede SNSD-a i strašnog poraza Saveza za promjene...

Uljuljkana u miru i udobnosti sarajevskih fotelja, opozicija u Republici Srpskoj u protekloj godini dobijala je izbore - u inostranstvu. U Austriji je pobijedio Van der Belen koga su podržali, naizgled samo zbog toga što je Dodik podržavao Hofera. U Americi je pobijedio Tramp na čijoj konvenciji je bio Borenović. Bosić nije bio ni na čijoj konvenciji u inostranstvu, ali od njega neku naročitu korist nije imao ni SDS. Debakl stranke na lokalnim izborima posljedica je desetogodišnjeg pogrešnog pristupa političkim procesima u zemlji i katastrofalnog odnosa vrha SDS-a sa medijima. Da, reći će vam oni da nisu htjeli da vode populističku politiku, da su se borili za običnog građanina, za stvarne probleme, realan život. Sve skupa, međutim, odvelo ih je u drugu krajnost koja se ogleda u tome da se Savez za promjene pretvorio u organizaciju koja ni po čemu ne pokazuje da želi da bude vlast u Republici Srpskoj i da na izbore izlazi samo zarad ubacivanja svojih kadrova u opozicione poslaničke klupe. A vlast je najlakše biti u Sarajevu.

Ni u SNSD-u nisu očekivali ubjedljivu pobjedu na lokalu pa su oktobarski rezultati dijelu funkcionera te stranke dali novu dozu bahatosti jasno vidljivu u njihovim javnim istupima. Potvrđeno je da je SNSD ubjedljivo najorganizovanija partija u Republici, da ima uhodanu partijsku mašineriju sastavljenu od viših i nižih funkcionera, lokalnih aktivista, budžetskih korisnika i drugih uhljeba. U pitanju je baza dovoljno jaka da trijumfuje i na narednim izborima. U SZP-u imaju cijelu 2017. godinu da to shvate.