Nemanja Savanović: DOĐOH, VIDJEH, OSVAJAČI...

Sigurna opklada ne postoji, bar ne legalno, ali uvijek možemo povećati šanse kladeći se u fudbalu na Barselonu, u sprintu na crnog brata ili na krivo more u organizaciji domaćih koncerata.

Nisam siguran da li onaj Queen Estrada lik ima dogovor sa štamparijama za popust ako svake godine štampa ista imena na plakatima, ali da mu plan nema prođu ne bi mi morali kuburiti sa ovim danom mrmota svake sezone između Egzita i mora. Koliko puta trebam čuti da Zele Lipovača treba Mariju prije nego kažem dosta? Činjenice nisu na mojoj strani, a na kraju dana one su jedino bitne. Kako i zašto su isti koncerti sa istim pjesmama svake godine puni? Da li smo dobacili dalje od Borinog „draga bako“ vica? Da li se radi o evergreen hitovima koji podilaze našoj nostalgiji? Da li nas vodi ona „kad sam već izašao što da ne vidim nekoga nekad poznatog“ inertnost? Iskreno - ni sam nisam siguran.

Da se ogradim: nemam ništa protiv (većine) bendova koji su češće na Kastelu nego pijani srednjoškolci, ali ako možemo tvrđavu renovirati, mogli bi i plejlistu. Prvo, ovdje govorimo o pop i rok muzici, ne o narodnoj i svim kopiladnim potkategorijama; to je ipak drugi sport. Ništa novo nije da bendovi žive besramno mnogo godina na krilima stare slave, sporadično izbacujući nove albume, pokušavajući ostati u korak sa vremenom, koje im je na kraju i najveći neprijatelj. Stonesi se opraštaju turnejama i prije nego su Rusi ušli u Berlin, ali Stonesi nisu sva muzička scena koja vrijedi. Ako bi vam na godišnjem odmoru za švedskim stolom nudili isključivo one male pekmeze bili bi opravdano ljuti, ma koliko ti pekmezi bili, složićemo se, eliksir mladosti. Što nas dovodi do pitanje da li se kod nas pojavilo nešto u zadnjoj deceniji ili dvije što je vrijedno i što će izdržati test vremena, kao što je slučaj sa hedlajnerima svakog ljetnog festivala u regiji?

Ne moramo pričati ni o nekim dubinama i širinama razne alternative. Alternativa je uslovljena mejnstrimom, odatle i ime. Najbezobrazniji pop je mogao da bude velik. Čovjek koji nas je uvjeravao da ga siječemo ako laže po pitanju kresanja u zadnjih šest mjeseci imao je jednu od najimpozantnijih pop karijera, sa više hitova od ovih što danas pune hale i stadione. Veoma volim Olivera Mandića i ne samo zato što volim Kurosavu. Šta danas ima u popularnoj muzici što će se pjevati i za dvadeset godina? Buđav Lebac? Vjerovatno, ali prije da će to u ona „Telo Vreteno Đe Se Toga Sjeti“ folder. Ma koliko griješio, imam osjećaja da je sve postalo ili uz dlaku ili niz dlaku publike, a da se muzika izgubila. Lično - a kako bih drugačije? - ne mogu da se sjetim benda ili izvođača koji se mogu okarakterisati kao novi u zadnjih desetak godina ili više koje bi pustio na plejeru ili zbog kojih bih potegao na koncert u drugi grad. Možda je do mene, ali ne može nam to biti razlog ove alternative. Kad nema ništa drugo - može ova „štok alternativa“.

Ne tumačite krivo ovo. Progres u muzici nije nužno vezan za vrijeme u smislu da protok vremena garantuje napredak. Platio bih da čujem Yu Grupu koja će u cijelosti odsvirati prvi album, kao što bih platio da nikada više ne čujem kako Žera pati Indexe zbog čega bi se i ja bacio niz rijeku. Kao rodbina koja nikako da ode kako bi je se poželjeli, tako i ovi bendovi nikada nisu nestali na dovoljno dugo. Računica nije komplikovana: bendovi koji koštaju malo za ljude kojih dođe puno. Kao što se računica publike svela na pjesmu koju sam nekada čuo i čovjek koji je pjeva, što da ne? „Što da ne“ je bila zadnja rečenica prije nego je neko prvi put stavio grožđice u čokoladu i to je dokaz da ona nikada ne vodi ka dobrom. Možda su konstantno prisutni da ne vidimo kako su postali karikature sebe. Ja sam Boru volio i gledao više puta, čak i u ovoj nacionalističkoj konfuziji u koju je upao, ali da li stvarno treba da gledam kako mu neko suflira svaku drugu, njegovu, pjesmu dok se on stuporom bori protiv gravitacije? Dajte da napravimo idući korak i počnemo vraćati narednu dekadu. Pustimo Nešu da ide sa pravoslavljem nazad na jug, neka odmori, zaslužio je. Da Nektar počne da proizvodi kokain, pa Moby Dick da vratimo. Više bih volio da mi se familija zavadila nego što su Srđan i Ana. Dovoljno je vremena prošlo da na devedesete možemo gledati sa ironične distance, pa ako su za ove ljetno postave, na kraju dana, jedini razlozi nostalgija i povod za pivom, ajde da zamijenimo baladu ironijom. „Nikad više neće biti to što bilo je, a od svega što je bilo malo ostaje“, kaže cetinjski prorok. Dajte mi vremena da se poželim Zeleta ili ne.

Nemanja Savanović