Par redova o filmskim životinjama...
Nikada ne snimaj sa djecom i životinjama ako ne moraš. To je jedno od nepisanih filmskih pravila. Razlog za to je odsustvo racija koji može produkciju da košta ogromne pare. Šta je briga djeteta, psa ili Petra Božovića što cijela produkcija stoji zbog njih, a opet - šta je briga publiku za vaše probleme sa njima ako voli da ih vidi na platnu ili TV ekranu? Od samih početaka film je kao novi format često bio produžetak raznih varijacija vodvilja, predstava, cirkusa.
Bez pogovora, prva prava zvijezda bio je njemački ovčar Rin Tin Tin. Prije nego što je Lesi i mogao kontemplirati karijeru u šoubiznisu, Rin Tin Tin je bio poznatiji i angažovaniji od velikog dijela Holivuda. Donesen krišom iz ratom razrušene Francuske u Kaliforniju, na sam prag Holivuda, još u vrijeme nijemog filma, bio je egal i pravim glumcima. Pametan, fotogeničan i poslušan - bio je trostruka prijetnja i za glumce koji često nisu imali sve ove atribute. Na film se probijao zamijenivši neposlušnog vuka, ne samo glumeći u filmu već glumeći drugu životinju. To je raspon, a ostalo je istorija.
Nakon suludog uspjeha Rin Tin Tin filmova svi studiji su imali svoje varijacije, ali ipak original je ostao neprikosnoven. Na vrhuncu Rin je imao svoga šofere i platu osam puta višu od kolega na dvije noge. Pojavom tona životinje su izgurane u drugi plan i sporedne likove. Bilo je tu onih kojih se i danas sjećamo.
Tarzanova Čita je nadživjela i samog Vajsmilera skoro trideset godina, ali ako ćemo iskreno, toliko je i bila mlađa od njega. Oboje su umrli sa 79 godina. Dok je vrijeme pregazilo sjećanje na Rin Tin Tina, vjerovatno još uvijek najpoznatiji pas velikog ekrana je maleni kern-terijer Teri, saputnik Džudi Garland na putu iz Kanzasa u Oz. Nakon tumačenja Tota u „Čarobnjaku iz Oza“ Teri uzima umjetničko ime Toto. Najbolji, bar što se Sjedinjenih Država tiče, u ovom podžanru je sigurno Hoksov „Nevolje sa Bebom“. Beba iz naslova je leopard, star tri godine, umiljat kao mačka, voli pse. Pitanje Ketrin Hepbern, koju Beba zapadne, da li Beba voli da jede pse ili da se iga sa njima zlata vrijedi. Prije nego će postati Crni Ljepotani i psi košarkaši, životinje u američkom filmu će pokazati onu svoju bestijalnu stranu. „Ljudi Mačke“ je jedan od prvih horora koji će usavršiti formulu „više je manje“ i sugestijama igrati na uvijek strašniju maštu gledaoca, a koja će biti temelj nekih od najboljih horora kasnije. Semjuel Fuler se hvata u koštac sa rasizmom u Americi u svome „Bijelom psu“, u filmu u kome pas napada samo crnce. Ipak je u pitanju njemački ovčar.
Sentimentalnost se prodaje pogotovo ako napravite franšizu od toga, pa je tako Dizni imao Letećeg Bada kome ni jedan sport nije stran, Vorner je imao „Slobodu za Vilija“, a Juniverzal „Betovena“, s tim da je potonji studio imao i najbolji film ove tematike u novijoj istoriji – „Bejb“.
Nastavak Bejba, onaj u gradu, za koji naši ljudi moraju šaljivo reći „na ražnju“, režirao je isti čovjek koji je radio i sve „Pobjesnjele Maksove“, tako da je grad i dobro prošao. Zaluta svakih par godina pokoji film ove tematike i u širu distribuciju. Spilberg se pokušava oprati što nam je donekle zauvijek pokvario odlazak na more „Raljama“, pa nas pokušava kupiti onom svojom pametnom sentimentalnošću i „Ratnim konjem“, dok je Ang Li napravio „Pijev život“, film koji je dočekao svojih pet minuta na svim televizorima u svakoj poštenoj prodavnici tehnike.
U ostatku svijeta neke od najvećih kinematografija imaju svoje konje za trku i ne samo konje. U Francuskoj Breson pravi jedan od najdivnijih filmova u istoriji. Karakterističan humanizam i jednostavnost ovog autora bolno su očigledni i u njegovom „Baltazaru“.
Nije slučajno Godar za Bresonovog magarca rekao da je cijeli svijet u sat i po. Na ostrvu, Ken Louč pravi film o odrastanju kroz priču o dječaku i sokolu. Karakteristična britanska društveno-politička priča, „Kes“ je jedan od najboljih primjera tzv. „kitchen sink“ drame i jedan od najznačajnijih filmova bogate karijere. Japan ima „Kuću“. Ovaj film nije mogao biti snimljen nigdje drugo na svijetu. Sve one predrasude što imate o Japanu i njegovom ludilu ovaj film potvrđuje.
Bizarno, divno, kičasto – japansko. Neću ni pokušati pojasniti, ako ste hrabri, šaku u vis i proklinjite me kasnije. Kad smo kod proklinjanja, pogledajte „Cane Toads“, australijski dokumentarac o planu istrebljivanja štetočina u Kvinslendu uvođenjem havajskih žaba koji žive u poljima šećerne trske. Da se mene pita, gledanje ovog film bi bilo na svim onim „X stvari koje trebate uraditi prije smrti“ listama. Da „Snop“ ovako izgleda ne bi mi bilo žao pretplate. Imate cijeli film na youtubu, traje manje od sat vremena, provjerite.
U jugoslovenskom filmu najpoznatija životinja je bio i ostao Bata. Bilo je tu i ponekih hitova kao što je „Vuk samotnjak“ ili svojevremeno popularnih TV serija, poput „Jelenka“, a i dokumentaraca kao što je „Posljednja oaza“. Nikada ovaj podžanr nije zaživio kako treba kod nas što je donekle i čudno obzirom na kvlt „Inspektora Reksa“. Ja i dalje mislim da je on našao Stambolića.