Bio Bojić papak ili ne, stvar je mnogo ozbiljnija od pukog davanja imena fenomenu političkog preletanja kod nas.
Borislav Bojić prešao je u DNS i za samo nekoliko dana od osobe „za koju se nikad ne bi reklo da, ne samo da neće napustiti SDS, nego da će se uopšte pridružiti nekoj drugoj stranci“, postao je lik koji je „odavno dobar sa DNS-ovcima“, a Dragan Mektić u „Apostrofu“ pomenu i brata i nekakve tendere.
To valjda znači da u ovoj zemlji ni za jednog funkcionera više niko ne bi smio da stavi ruku u vatru da će ostati u partiji preko koje je tu funkciju dobio i da baš sve što mediji napišu ili političari poruče u startu niko ne smije kategorički da odbaci kao netačno, pa makar sutra neko naveo da i Milorad Dodik prelazi u DNS.
"Ako su Bojića kupili, onda je sve moguće“, šapuću ovih dana po SDS-ovim kuloarima pravdajući tako još jedan važan stranački gubitak i tvrdeći, u dobro organizovanom redu floskula, da je SDS iznad svih i da jedan odlazak neće ništa promijeniti. Kao da je Bojić prvi koji je otišao. A strah da nije posljednji vidljiv je golim okom.
Kolega Momić (onaj što je napisao da smatram da je lijen i da izmišlja nepostojeće novinarske forme) jutros na kafi konstatova značajno da Bojić nije nikakav papak jer papci prelaze iz opozicije u vlast, a bivši brko je, kao, uradio obrnuto, ali na nivou BiH, odnosno prešao iz vlasti u opoziciju. Momić, naivan, vjerovatno smatra da je SDS u Sarajevu još u nekakvoj većini.
Pa i Vukota Govedarica vidi da nije, mada i pitanje njegovog vida vrijedi pokrenuti, baš zbog Bojića, jer se ispostavilo da mnogi van SDS-a mnogo bolje od Govedarice vide šta se u SDS-u dešava. Ako ne vjerujete, pročitajte onaj tekst iz „Euroblica“.
Bio Bojić papak ili ne, stvar je mnogo ozbiljnija od pukog davanja imena fenomenu političkog preletanja kod nas. Najveća tekovina ovog četvorogodišnjeg perioda koji je na izmaku, postalo je upravo to papkarenje i sve zasluge za to, kako suštinske, tako i simboličke, pripadaju našem državnom vrhu. Republičkom, naravno. Papci i preletači postali su, zahvaljujući onom istorijskom snimku objelodanjenom poslije izbora 2014. godine - za koji su neki rekli da je samo začetak narandžaste revolucije, a drugi ga slali na ispitivanje u Holandiju - jedina prava politička konstanta u Srpskoj, centralna medijska tema, povod za analize, tema za komentarisanje i prvorazredni politički događaj.
Živimo u u zemlji u kojoj je sa druge strane javnost koja ta politička preletanja odavno shvata kao nešto sasvim normalno, kao čin za koji se traže sva moguća opravdanja kako bi se objasnio i, što je najviše poražavajuće u cijeloj priči, narod to proguta bez većih problema. Na mrežama je neko izračunao da su preletači u ove četiri godine samo SDS-u odnijeli nekoliko stotina hiljada ličnih glasova uz dozvoljenu dozu sumnje da bi ih svi oni dobili da nisu bili u SDS-u, ali tek to ove situacije čini još gorim.
Jer kao što ubuduće u vezi sa najavom transfera ništa neće smjeti kategorički da se odbaci, tako će totalna naivčina biti svako ko bar jednom našem političaru povjeruje kada ispali da se politikom bavi zbog programa, ideologije, liberalizma, konzervatizvima, nacionalizma, socijalizma, panslavizma ili prosto želje da svoje intekektualne, moralne i sve druge kapacitete da narodu na korištenje za boljitak cijelog društva. Čak i ona manjina koja iskreno ulazi u politiku iz tih razloga u ove četiri godine je gurnuta u drugi plan, obesmišljena, omalovažena, proglašena za naivčine i utopiste.
Problem je, dakle, što smo oguglali, dok jedni tuguju, a drugi likuju i ponašaju se kao da se to njima nikad ne bi moglo dogoditi, kao da se pozicije moći i pristupa resursima ovdje nikad neće zarotirati. Njima je, u stvari, i cilj da stvore takav utisak da se ovdje nikad ništa neće promijeniti i da će svi biti prinuđeni, kad-tad, da postanu papci i da za to dobiju aplauz.