Jeste izborna godina, ima Bakir Izetbegović problema u partiji i u biračkom tijelu, jesu njegove izjave pokušaj homogenzacije na nacionalno-odbrambenim pitanjima.
Ali, sarajevski pokušaji relativizacije indirektnih i direktnih prijetnji ratom koje odašilje lider SDA proteklih godina pomalo su otužni.
Prošlog petka, prije nego što su se u SNSD-u sjetili da bi o ratnohuškačkim Izetbegovićevim izjavama valjalo organizovati i posebnu sjednicu parlamenta na ovom portalu ukazano je na ogroman broj onih koji su skloni da u bh. političkom loncu svjesno ne prave razlike i sve svrstavaju u isti koš, cinično i pomalo licemjerno, gdje se svjesno izbjegava notorna činjenica da je isključivo Bakir Izetbegović jedini u redu glavnih političkih ličnosti u ovoj zemlji koji konstantno, indirektno ili direktno, pominje rat kao opciju.
Analitičarka čije mišljenje rado provociraju mediji sa obe strane entitetske linije Ivana Marić smatra da postoji velika razlika kada „oružjem zveckaju“ Dragan Čović i Milorad Dodik u odnosu na Bakira Izetbegovića. Čović i Dodik, tvrdi Marićeva, veoma dobro znaju šta rade i šta im je cilj kada se služe takvim konstrukcijama dok je Izetbegović, po ovom stručnom tumačenju, obična naivčina koja, narodski rečeno, lupa ko Maksim po diviziji čak i kada pominje rat.
„Kod njega je to na razini slučaja. On ne zna, on ne dobija ništa time. U ovom slučaju samo Dodik dobija“, reče Marićeva sinoć za N1.
Zadesih se onomad, ima od toga gotovo dvije godine, u Škorinom Apostrofu sa Marićevom, Dženanom Karup-Druško i Željkom Budimirom, u emisiji emitovanoj tri dana nakon obilježavanja godišnjice zločina u Dobrovoljačkoj, dan uoči otvaranja obnovljene Ferhadije i osam dana prije banjalučkih mitinga vlasti i opozicije. Dakle, opet narodski rečeno, tih dana - gorila je zemlja.
Bila je to ona godišnjica Dobrovoljačke kada je radnik sarajevskog komunalnog preduzeća u kontejner bacio cvijeće ostavljeno u spomen na stradale vojnike JNA što je prilično odjeknulo i otvorilo priče o netolerantnosti Sarajeva i tolerantnosti Banjaluke u kojoj se, eto, tih dana otvara džamija, dok se u Sarajevu ne može dostojanstveno obilježiti godišnjica stradanja Srba.
„Uzeli smo kao primjer bacanje cvijeća koje je možda stvar lijenosti čistača koji je tada naišao, a bilo mu je mrsko vraćati se kasnije“, protumačila je taj potez Marićeva.
Bila je to jedna od rijetkih situacija u Apostrofu kad je čak i Vedran Škoro ostao šokiran, a pazite, ne dešava se to često, jer vodio je i emisije poput istorijskog Dodik-Tadić predsjedničkog duela u kojem je bilo i razbijenih čaša i zamalo noseva u vrijeme emitovanja reklama, pa takav šok na njegovom licu nije bilo moguće uočiti.
No, Marićeva se tu nije zaustavila pa je šokiranom Škori i sagovornicima u studiju prezentovala cijeli elaborat o nesrećnoj sudbini čistača KJKP „Rad“ kojem se možda taj posao i ne radi.
Te večeri sam shvatio. Svako s**nje koje ima prizvuk nacionalističkog, ekstremističkog, ratnohuškačkog ili nipodaštavajućeg prema drugim narodima u ovoj zemlji, a dolazi iz Sarajeva nije ništa drugo nego prosto – slučajnost, bilo to povećanje proizvodnje u namjenskoj industriji pod geslom „Za ne daj, Bože“ ili uklanjanje cvijeća iz današnje Ulice Hamdije Kreševljakovića. Nema tu šta mnogo da se tumači, to je jednostavno – slučaj.
Srećom pa je ova škola slučajnog mišljenja stupila na našu javnu scenu.
Sada bez problema možemo izvući i sljedeće zaključke: Slučajno je osnovana Patriotska liga, Alija Izetbegović je slučajno povukao potpis sa Kutiljerovog plana, takoreći omaklo mu se, Ćelo je slučajno likvidirao Nikolu Gardovića, Juka i Caco su slučajnim odabirom kucali na vrata stanova sarajevskih Srba, Naser Orić je slučajno oslobođen u Hagu, Atifa Dudakovića slučajno već 12 godina ne procesuira pravosuđe u BiH, Mustafa Cerić slučajno reče da ko god želi može da ide iz BiH, ali može da je ponese tek onoliko koliko mu se zalijepi za cipele, a Husein Kavazović je slučajno rekao riječ „Vlasi“ jer „on ne zna, on ne dobija ništa time“. Ili mu je, prosto, bilo mrsko da traži neku drugu riječ.