Šta je stvarno uradio i zbog čega je stvarno napadnut Marko Radoja.
„Dijelu sarajevskih novinara ne smije da se dira u stav koji su oni sebi zacementirali kao jedini tačan u vezi sa ratnim zbivanjima na području BiH i bivše Jugoslavije. Ako tu kvaziistinu pokušate da osporite, automatski postajete četnik, fašista, plaćenik, bezmozgaš i slično.“
Napisano je ovo, poštovani publikume, u istoj ovoj rubrici prije desetak mjeseci u tekstu koji je nastao povodom jednog panela o kulturi sjećanja u medijima održanog u Banjaluci gdje su tipični predstavnici sarajevske probosanske i banjalučke „kosmopolitske“ novinarske scene prosipali floskule o agresiji i genocidu, o karakteru rata, šokirani jer je RTRS objavio da je obilježena godišnjica „oslobađanja Prijedora“ i još nekim sličnim stvarima.
I sa takvima nema mnogo polemike. Najbolje se osjećaju u društvu istomišljenika te takve zovu za sagovornike u priloge i novinske tekstove. Svaki suprotan stav, svaka naznaka drugačijeg mišljenja, automatski može da vas diskredituje iz njihovog vidokruga, a da istovremeno, uz podsmijeh i zgražavanje, budete označeni kao retrogadni element, nacionalista, čovjek koji živi u prošlosti (a oni kao gledaju u budućnost)...
Ali, nije to dramatično velik problem. Svako u ovoj zemlji ima pravo na stav pa i novinari, i ima pravo da ga iznosi u svom mediju, u drugim medijima, na društvenim mrežama i kroz bilo koji drugi kanal koji mu se nađe pri ruci. I kao što je na TV prijemnicima lako promijeniti kanal ako vam se nešto ne dopada, tako i za ovakve tipove postoji metodologija koja se zove ignorisanje. Sve dok, što bi rekao narod, Dara ne prevrši mjeru. Ili ako vam se takve budalaštine serviraju na mediju koji bi trebalo da pripada svima nama jer za njega svi dajemo pare.
A onda se dogodi slučaj „Radoja“.
BHRT su neki pametni ljudi već davno označili kao FTV 2., i to ne tek onako, što su obijesni, već zbog toga što se program zajedničke televizije proteklih godina uglavnom nije razlikovao od federalnog javnog servisa. A razlog za to je vrlo prost. Na mjestima sa kojih se odlučuje svih tih godina nije bilo Srba. Preciznije, bilo ih je, ali nisu radili svoj posao.
Srbi u BHRT-u, kao i u nekim drugim zajedničkim institucijama, najviše pravosudnim, prihvatali su put linijom manjeg otpora, zadovoljni platom i apanažama, nisu se miješali u svoj posao, dopuštajući da zajednička televizija preraste u (jedno)strani medij, a Sud BiH i Tužilaštvo BiH u pravosudnog monstruma. Ako su se i usuđivali da dignu glas, usprotive se tim trendovima, završavali bi na stubu srama, šikanirani, potisnuti, skrajnuti. I onda se desila „budala“ poput Radoje.
Urednik Informativnog programa BHT-a, na godišnjicu srebreničkog zločina, pokušao je da postavi stvari u svojoj redakciji na profesionalne temelje. I dobio prijetnje smrću, uz redovno siktanje ostrašćene sarajevske medijske mase, sa već dobro poznatih stalnih adresa. U suštini, Srebrenica je iskorištena samo za dobar povod da se Radoji desi ono što se ranije događalo Neletu Karajliću, Danijelu Simiću i svima koji, u tome da Sarajevu saspu sve što misle, nisu vidjeli nikakav problem, već obavezu. Razlika je samo u tome što je Marko u tom gradu zaposlen i pokušava da bude profesionalac, svjestan važnosti pozicije na kojoj se nalazi. A valjda će tamo i da ostane.
U suprotnom, svaka komemoracija i dalje će biti pretvarana u komercijalizaciju, svaka naznaka normalnog biće osakaćena, svaki poziv na razumijevanje biće nadglasan huškanjem, svi koji ponude drugačiji stav od zacementiranog, završiće na verbalnim vješalima.
I zato je jedini ispravan put onaj kojim se u sarajevskoj medijskoj sferi dosada nije išlo. Više od dvije decenije od završetka rata neko mora odistinski da pokuša da stvari u ovoj zemlji postavi na pravo mjesto. Pa ako treba da krene od novinara, bujrum. Političari su u tom smislu odavno u debelom zaostatku. I oni kojima su usta puna Bosne i oni koji bi sutra da je razvale. I jednima i drugima je u takvoj Bosni dobro. Debelo vas lažu kada tvrde drugačije.