Zašto našim funkcionerima ne bi trebalo oduzimati luksuz korišćenja skupocjenih automobila.
Mnoga zla smo preživjeli otkad živimo u miru, "sistemi vrijednosti su narušeni" i svega se naš čovjek nagledao, ali niko ni sanjao nije da ćemo ovo dočekati: da nekome smeta ako ministar hoće da kupi i budžetskim parama plati najnoviju i najbolju limuzinu.
I kad je teže bilo, tamo početkom devedesetih, znalo se lijepo ko može i ko mora da se vozi "mercedesom", "audijem", "džipom". A danas u vrijeme najvećeg rasta BDP-a u regiji, produženog životnog vijeka stanovništva, u vrijeme povećanja penzija i minimalaca, mi imamo obraza da uperimo prst u ''tog i tog'' ministra jer nabavlja automobil za 120 hiljada maraka.
Dok još nije kasno, građani bi se morali složno organizovati da odbrane ministre od klevetnika koji hoće da ih smjeste u njemačke krševe tipa ''pasat'' ili češke ''škode'' (ili nedaj bože na sic od bicikla) koje nismo vozili ni kada smo bili siromašni Jugosloveni, već se i tada se znao red pa su važniji drugovi, za sebe i drugarice, uvozili "mercedese" i američke limuzine.
Takvi demagozi i populisti ne shvataju da mi za tako krupne promjene još nismo spremni.
Prije nekoliko godina, vizionar i "prometej" Dragan Vučetić pokušao je nespremnom narodu da omogući da vozi električne automobile domaće prozvodnje, ali su ga kritičari, najviše novinari, toliko zapitkivali o njegovom znanju, parama i vezama sa vlašću, pa je i pored toga što je preduzeće ''Nikola Tesla'', čiji je idejni osnivač bio, dobilo milione KM, morao da pobjegne u Njemačku i nestane sa novcem, ali bez traga.
Šta je drugo preostalo našim funkcionerima nego da se vrate dizelašima i benzincima i ko zna koliko snage je trebalo da uguše svoju želju da se i oni, kao sav napredan svijet, voze bar na hibridni motor, ako ne i poptuno električni.
Samo na prvi pogled, ministrima automobil, a pogotovo sportski i luksuzan, stvarno nije potreban. Samo brzopleti će reći da se ministri mahom bespotrebno vozikaju po zemlji, obilazeći ''resor'', sjede po sastancima, daju izjave, jedu, piju, spavaju i da sve prave poslove, ako hoće, mogu da obave i iz kancelarije, telefonom.
(Jedan ministar je baš tako, jednim potezom, efikasno i odlučno, stari automobil za koji je rekao da je "neuporebljiv i da mu održavanje košta više nego samo vozilo", poklonio Muzeju RS, ali ne kao eksponat, već za korištenje !?)
Šalu na stranu, vlast nije previše mudra, pa ne uviđa da bi narodu bilo dovoljna kozmetička promjena ponašanja: da političari voze bicikle, mogli bi bar godinu dvije na miru da "umaču prste u med" samo na osnovu pozitivnog efekta tog poteza (holandska princeza vozi bicikl po Amsterdamu, ali je i dalje holandska princeza). Još bliži primjer je najnoviji potez Dragana Markovića Palme, koji je u Jagodini svoju i kancelarijske fotelje još sedam funkcionera, prodao na aukciji i sad tvrdi da će od on i njegovi saradnici sjediti na drvenim hoklicama.
Ali čemu onda godine truljenja na stranačkoj listi, sive i dosadne nedjelje čekanja na red i protucanja na nižim pozicijama u organima vlasti, ako na kraju, na cilju, nema fotelje, kancelarije, vozača i automobila? Čemu sav taj trud?
Zaboravlja se da ministarski automobil zapošljava još "pet ljudi" i različitim aktivnostima obezbjeđuje posao za nekoliko firmi. Pa je tako "vozač političara" postalo poželjno, traženo i uticajno radno mjesto.
Ministarski posao je ''apstraktna'' rabota nepoznata običnom čovjeku i sva njena snaga i važnost je u određenom poštovanju i divljenju koje naš čovjek ima prema riječi ministar (ili političar). Idem putem oka bistra, važniji sam od ministra.
Šta će nekom privilegije ako nisu vidljive i ako nisu sa budžeta?
Luksuz je često osnovno oruđe u ''vršenju'' vlasti i jedina stvar koja odvaja one koji vladaju od onih koji trpe vlast. Ako to sklonite, šta će ostati? Znanje? Trud? Uspjeh? Skromnost?
Za naš narod vlast i nije ništa drugo do velike zgrade, kožna sjedišta i crni automobili. Kada je ono ministar izjavio da je automobil na neki način "statusni simbol", bio je u pravu. Ako se otopi oklop napravljen od skupog automobila, kožne fotelje (primjećujemo kako je koža posebno fetišizirana) vozača, zamjenika, ostaće tek rezultat mandata i rada.
U mnogim slučajevima to je jedna riječ i odgovor na pitanje iz naslova: ništa.