Jedno istraživanje je nedavno pokazalo da 82 odsto Hrvata žali za Jugoslavijom. Samo šest odsto se izjasnilo sa "ne ponovilo se". Međutim, kako prenosi hrvatski portal express.hr, stvari nisu bile tako idealne...
Jednopartijski sistem
Sistem je u Jugoslaviji zapravo bio dvopartijski, jer je jedna stranka bila na vlasti, a druga u zatvoru. Ono najstrašnije ljudima koji nisu sljedbenici je činjenica da nema alternative. Oni su tu, na vlasti, a vi ih morate trpiti – njihov nakaradni jezik, njihove lažne utopije, njihove fraze o bratstvu, jednakosti, socijalizmu.
JNA
Godinu dana bačenog vremena. Najboljeg vremena. To da se ljudi u vojsci očeliče je mit. Čeličiti se možete i ako se iz saune bacite u hladni snijeg, to je i zdravije. Kako starite, postaje vam sve jasnije da vam je baš ta godina koju ste izgubili, jedna od najboljih - jer oni koji tvrde da život počinje s četrdeset, ne lažu: oni bezočno lažu. Najbolje su godine mlade godine, u to nema nikakve sumnje.
Par - nepar
Početkom osamdesetih Jugoslavija je ostala bez novca za naftu pa su vladale redukcije. Vozila su se mogla voziti svaki drugi dan, u zavisnost da li im je registarska oznaka završavala na parni ili neparni broj.
Redovi
To danas nemamo, a teško je i zamisliti u kojoj mjeri građanski život može biti zagađen redovima – redovi za kafu, redovi za deterdžent, redovi za benzin... Redovi u prodavnicama bili su posljedica nereda u ekonomiji, a nered u ekonomiji nastao je kao posljedica nereda u glavama političara, koji su bili slični današnjim, samo su svi imali istu partijsku knjižicu.
Jezik političara
Moderni socijalizam, mislio je Marks, je znanje stečeno opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu. Zato su naši komunisti govorili jezikom koji je trebalo da liči jezik nauke. Otac te himere bio je Edvard Kardelj, slovenski učitelj. Svi su ga imitirali i taj njegov jezik im je parao uši. "Jedinstvo proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa", "samoupravna interesna zajednica", bile su sintagme koje su stalno koristili. Ne, taj jezik niko normalan više ne želi da sluša.
Vruć vetar
Borivoje Šurdilović Šurda, lik iz scenarističke radionice Siniše Pavića, lik je tipičnog Jugoslovena. Šurda je šarmantni, ležerni, uglavnom dobroćudni tip koji u deset epizoda “Vrućeg vetra” traga za vlastitim profesionalnim identitetom. On je, kako piše u jednom tekstu, "taksista koji uzima samo one klijente koji mu se dopadaju; brijač koji prilegne čim mu padne pritisak, pa mora da popije kafu, perač pasa koji napušta posao jer mrzi gazde homoseksualce…
Ukratko, jedno nemoguće, razmaženo umjetničko biće koje ne može da radi ništa što ga ne čini istinski srećnim. On je potpuna suprotnost “protestantskoj etici i duhu kapitalizma”; barbarogenij novog kova, koji u desetoj epizodi – “Šampion” – otkrije da je sjajan frizer, pa postane megazvijezda, što proslavlja plešući uz svoju omiljenu muziku, ekstatični sirtaki (“Grk Zorba”), jednu od najhedonističkijih melodija koju je ikad stvorio ljudski rod…
Pošto to tako u životu ne ide, Jugoslavija je propala, jer uz takve taksiste, konobare, brijače, političare – ukratko, “pjesnike svog života” (Stefan Zweig) – ni jedna država ne može opstati. Grčka, čiji mentalitet sjajno ilustruje sirtaki, takođe propada, dok zemlje sjevera, manje naklonjene individualnom razvoju, upravo izlaze iz krize...."
Ograničenja s devizama i strujom
Iz države niste mogli iznijeti više od nekoliko stotina maraka. Sve drugo tretiralo se kao prekršaj saveznih carinskih propisa. Poteškoća je u tome što ste većinu brendiranih marki mogli kupiti samo van granica – u Trstu, Gracu, i tako dalje. Znate li da su 1981. svaki dan u nedjelji bile restrikcije struje? Oni rođeni sedamdesetih pisali su domaće zadatke pod svijećama, televizija se nije gledalala...
Kult ličnosti
Kult ličnosti druga Tita bio je strašno razvijen. On se suprotstavljao hrišćanskom nauku prema kome nije pametno graditi idole, naročito ne ovozemaljske.
Krađa i korupcija
Bile su manje nego danas, ali ipak je u onom sastavu rodno mjesto kasnije visoko razvijenih devijacija. Jugoslavija je bila netržišno društvo, u kome je bilo dosta siromaštva: instucionalni okvir nije omogućavao institucionalno ostvarenje snova. Zato su svi posezali za neinstitucionalnim prečicama – vezama, vezicama, protekcijom, učlanjenjem u partiju, podmićivanjem.
Tu je postavljen nizak ali čvrst temelj svemu što nas danas upropaštava, niz dobrih instituta socijalizma nismo preuzeli – prije svega u oblasti zdravstva i školstva, ali i radnih prava, no sve smo loše razvili do krajnjih granica mogućega, piše express.hr.