Ove subote naš filmadžija Nebojša Ristić donosi osvrt na film koji je pobrao simpatije i publike i kritike i trijumfovao na ovogodišnjoj dodjeli Oskara - CODA.
Na ovom mjestu, kao i na društvenim mrežama, od momenta kad su objavljene nominacije za Oskare, vodile su se polemike koje su, kad se sada osvrnemo na njih, suštinski svodile na one oko filma "The Power of the Dog".
Film Džejn Kempion, čiji idiotski prevod ovdje namjerno neću ni da napišem, jeste izazvao oprečna, rekao bih čak potpuno dijametralna, mišljenja i osjećanja. Što nije toliko ni strašno, jer je time tom filmu dodijeljen, možda čak i nesvjesno, kompliment, čak i od onih koje je iritirao.
I zaista, iz njega ne isijava empatija ili bilo kakva toplina. Njegova se veličina čita upravo iz nekih drugih drugačijih osobina, koje ne moraju nužno da budu prijatne, ali izazivaju poštovanje prema brojnim sjajno izbrušenim ulogama koje taj film donosi. Ovo nije pisano u odbranu tog filma, niti da bi opravdalo njegov mršav skor na dodjeli Oskara, jer to svakako nije ono što je najvažnije za bilo koji film. Mislim, dobro stoji svakom filmu, ali nije nužna garancija kvaliteta.
U tim polemikama, sa sporednim pominjanjem nekih drugih kandidata, a koji su dolazili iz različitih uglova ("Belfast" prije svih), jedan se mali film krio u svojoj niši, iz koje se poput kućnog miša iskrao i munjevito uletio u kuhinju gdje je maznuo sir u sve tri kategorije za koje je bio nominovan.
Nije od juče da članovi Akademije favorizuju filmove koji se bave manjinskim grupama, obično onim ugroženim u očima javnosti. I to jeste vječita dilema. Da li, naime, podržati, makar i pritajenim lobiranjem, neke filmove i stvaraoce samo zato što u fokusu imaju takve teme, čak i kad su svojim kvalitetom ispod onih koji se tim temama ne bave?
Da ne bude zabune, ovaj put, sa filmom CODA se to nije desilo. Taj bi film stajao dobro u svakoj valorizaciji sa Oskarom i bez njega. E, sad, kipić, bez obzira na razne blamaže iz prošlosti ima i dalje svoju specifičnu težinu u rezimeu bilo kojeg filma koji ga osvoji, tako da sad stvari neće biti iste kao što su bile prije ponedeljka ujutro.
Filmova o odrastanju američke, ili bilo koje druge, tinejdžerke zaista ne fali. Neki su uspješniji, neki manje. CODA se razlikuje, da ne okrećemo glavu od toga, što je u fokusu jedna kojoj su u svi familiji, osim nje, gluvonijemi.
Bilo bi to potpuno originalno da nije predloška u vidu francuskog "La Famille Belier", ali je režiserka Sian Heder ipak otišla korak dalje, dajući tri od četiri najvažnije uloge glumcima koji su istinski gluvonijemi, što u francuskom originalu nije slučaj.
Sam potez ne bi značio ništa da uloge nisu dodijeljene dobrim glumcima među kojima je i već Oskarom nagrađena Marli Metlin (1987. za ulogu u filmu "Djeca manjeg Boga"). Jeste da je malo neobičan izbor Akademije da glavna glumica Emilija Džons, oko koje se čitav film vrti, ne bude ni nominovana, ali ostavimo to po strani.
Bilo kako bilo, šta nam je filmska porodica Rossi donijela i čime je kupila srca glasača? Pa upravo je u srcu odgovor na to pitanje. Kao ni jedan drugi film ove godine, CODA je nastala na otvorenom srcu kojem nije potreban sluh, jer ono ima svoje vlastite uši kojima osluškuje dušu svojih junaka. Nekoliko scena u ovom filmu, koji je na momente beskrajno zabavan, su od onih koji ne možete pogledati bez pročišćavajućih suza.
Te scene savršeno korespondiraju sa onim iz života svih nas, biva kompletnih jer čujemo. Rosijevi, pretrpani gomilom problema u prvi mah previđaju koliko svojom upućenosti na preživljavanje sputavaju njihovu mezimicu u ostvarenju njenih snova, ali niti zapretene u osnovnoj ćeliji se neminovno moraju rasplesti i dovesti do hepienda. Ne zato što bi to bilo po holivudskim standardima već zato što to naprosto mora biti tako ako je porodica zdrava.
CODA zapravo i trijumfuje tIme što pjeva odu upravo takvoj, funkcionalnoj porodici. Ispričati takvu priču a ne hodati po opasnoj ivici s koje se lako sklizne u saharin i patetiku nije nimalo lako, ali na kraju dana, nisu li i naši dani i životi svakodnevni hod po toj istoj ivici?
Možda najveće čudo koje prati sudbinu ovog filma jeste kako se uopšte obreo u okruženju nominovanih, onom koje ne ljubi baš previše takav soj jednostavnih i toplih filmova. A ko zna, možda je upravo zato bilo potrebno da bude snimljen iz perspektive koja nam nije svima poznata, kako bismo shvatili koliko zapravo mnogo imamo a da to i ne znamo?
(Nebojša Ristić za mondo.ba)