Crvena zvezda je pobijedila Partizan u 166. "vječitom" derbiju u jednoj od najbolje pripremljenih utakmica Dejana Stankovića. Zvezda je imala mišiće, brzinu i ideju, sve ono što je nedostajalo Partizanu, a imao je u prethodnih nekoliko derbija.
Dejan Stanković bio je pod najvećim pritiskom od kada je u Crvenoj zvezdi, ali ga je "otresao" kao kišne kapi sa vodootporne jakne. Nije djelovao nervozno kao što je to bilo u prethodnim važnim bitkama, a naročito ne kako je znao da djeluje u "vječitim" derbijima u kojima je debitovao kao trener prije tačno dvije godine.
Iako je tada Zvezda bila lider na tabeli i išla je ka šampionskoj tituli, Stanković je zbog neiskustva u poslu i uz mnogo stresa, neki bi rekli čak i panike, teško podnio taj nikad dosadniji duel koji je završen bez golova. Promjena nije došla preko noći, znao je Stanković da "treperi" zbog treme i u prethodnih pet derbija i da to prenosi na ekipu, ali kao da su se u 166. epizodi rivalstva dva najveća srpska kluba poklopile stvari baš onako kako je i planirao - i zato je bio netipično miran.
Stanković se više od dva mjeseca pripremao za meč sa Partizanom i zbog toga smo ovog proljeća možda vidjeli i nešto lošije partije protiv Proletera i Radničkog, ali se na kraju to i isplatilo njegovom timu.
Zvezda je slavila 2:0 golovima Ohija i Kataija, a nećemo pogriješiti ako kažemo da je ovo bio najbolji derbi koji je Zvezda odigrala od početka dominacije u Superligi, čak nije pretjerivanje ako bismo ocijenili da je nastup bio bolji i od "Grofovih" pobjeda u mečevima sa Partizanom.
Razlog dobrom nastupu leži u odličnom planu utakmice u koji su vjerovali svi koji su istrčali na teren, a do golova su uspjeli da dođu prije nego što su navijači postali nestrpljivi i njima se nervoza uvukla pod kožu. Nije bilo potrebe za tim, kontrolisali su utakmicu i igrali bez tereta na leđima, osjećali su da će jednog trenutka da "ispliva" individualni kvalitet koji je nesumnjivo na njihovoj strani. Na sve to, Zvezda nije djelovala samo kao skup dobrih pojedinaca, nego kao klub koji je na utakmicu došao sa urađenim domaćim zadatkom - i odgovorom na svako "potpitanje" Partizana.
Tako je Zvezda nastupila u formaciji 4-3-3 u kojoj je novu ulogu imao Slavoljub Srnić igrajući kao "lijeva osmica". Bio je tu prije svega zbog defanzivnih zadataka pošto je Zvezda u velikom broju prethodnih derbija izgubila "trku i bitku" na sredini terena, a njen univerzalac imao je cilj to da spriječi. I uspio je.
Ne samo što je na vrijeme uvijek bio uz Natha ili Jojića, nego je Srnić imao važnu ulogu i u izgradnji napada. Nije se najbolje otvarao na pas iz zadnje linije, zbog čega je Zvezda često mijenjala početni oblik, ali kada bi prešli na polovinu protivnika - tu je nastajao "džumbus" po Partizan. I upravo je njihova lijeva strana terena riješila derbi na način na koji je Stanković i zamišljao tokom prethodna dva mjeseca...
Srnić je praktično formirao "trougao" sa igračem utakmice Rodićem i Ivanićem i čitavo poluvrijeme su izluđivali Miletića koji je slabiji defanzivac od Miljkovića. Desni bek je odigrao užasan meč, ali ruku na srce nije imao ni naročitu pomoć saigrača.
Kombinacije koje je Zvezda pravila na malom prostoru na lijevoj strani bile su kobne po Partizan. Tako je Rodić iz mjesta pogodio Kataija u glavu, pa je iz odbitka Ohi postigao gol, da bi poslije Rodićevog bačenog auta sa iste strane - u prostor za Srnića - "Magiko" natrčao na loptu i pocijepao mrežu Popovića.
Nisu to bile jedine akcije po lijevoj strani u kojima je Zvezda prijetila, a dešavalo se čak i se Ohi pozicionira više lijevo, čak i da Katai sa desne strane dođe kod Ivanića, sve kako bi defanzivni oblik Partizana bio narušen.
Zbog toga je na poluvremenu Aleksandar Stanojević "grmio" na svoje igrače u svlačionici i odmah napravio tri izmjene, da bi nakon meča priznao i da se kaje što nije izveo "takmičarskiju ekipu". Odnosno, Stanojević žali i zbog izbora igrača, pa je tako na klupi ostavio Miletića, Natha i Meniga.
Koliko god da je Zvezda dobro spremila utakmicu, toliko im je i igra Partizana "išla na ruku". Preciznije, da je Stanković mogao da bira tim Stanojeviću - na teren bi poslao istih 11 kao i trener Partizana.
Nedostajali su im mišići (Šćekić) i brzina (Suma), možda čak i iskustvo Lazara Markovića, teško je objasniti i 90 minuta za jedva primjetnog Nemanju Jovića, ali to je donekle i problem koji Partizan trenutno ima sa "bonus" igračem. Dešavalo se prethodnih sezona da bi mladi igrači bili dio startne postave i da nije tog pravila, ali sada situacija nije takva - što se vidjelo recimo u dvomeču protiv Sparte kada je Stanojević izvodio najjači tim sa Menigom i Markovićem. Jović i Terzić trenutno ne prave dovoljnu razliku, pa se tako Partizanu dešava baš ono što je Zvezdi u prethodnih nekoliko derbija.
Zbog "bonus" pravila na teren je morao Gavrić, pitanje je da li bi igrali Petrović i Nikolić da nisu "dovoljno mladi", ali ovoga puta je Eraković bio u startnoj postavi zato što je najbolji štoper Zvezde poslije Dragovića.
Stanković je tako mogao na teren da pošalje svoj najbolji tim - uz specijalni zadatak za Slavoljuba Srnića - i da gleda kako njegova ideja iz sna prelazi u javu. Zvezda je "pretrčala" Partizan i "oduvala" ga u duelima, dobivši tako tri boda na njihov način iz doba recimo Save Miloševića, pa šampionska trka u Srbiji sada postaje još zanimljivija.
Do kraja nas čeka još jedan derbi, vidjećemo još na čijem stadionu, ali ono između bi moglo da bude i važnije - sada je na snazi vrlo zanimljiva igra "vječitih" rivala.
Ko prvi trepne, izgubio je sve...
Zvezda pojela Partizan, a recept su im sami dali: Stanković poslao vojnike na teren, pa naredio - atomski s'lijeva!
(MONDO)