Bojan Ostojić ne zaboravlja traumatična iskustva iz 1999. godine i informacije koje su stizale do njega i njegove porodice...
Na današnji dan 1999. godine počelo je NATO bombardovanje Srbije. Od 24. aprila do 10. juna su bombe padale širom naše zemlje. Tih 78 dana pakla je nešto što se nikada neće zaboraviti. Svjedočenja ljudi, priče svega kroz šta su prošli, nije lako slušati ili čitati o tome, a kamoli preživjeti sve to...
Jednu od takvih priča ispričao je Bojan Ostojić. Sadašnji prvotimac Partizana koji je tada imao 15 godina. Dobro pamti svaku bombu iznad aerodroma Ponikve i sve što se tada dešavalo. Njegov brat Goran je u tim momentima bio na ratištu, pa su stizale razne dezinformacije.
U razgovoru za zvanični sajt kluba se Bojan prisjetio svega toga. Prepričao je koliko mu je bilo teško i šta se sve događalo tokom tih 78 dana. Posebno u trenucima kada su se pojavljivale informacije o njegovom bratu.
"Ja sam najmlađi od petoro djece. Zoran, Zorica, Goran, pa sestra Gorica i ja. Za vrijeme bombardovanja sam bio u Sevojnu sa porodicom. Nismo očekivali da će biti toliko strašno, dok sa prozora nismo vidjeli kako gađaju vojni aerodrom Ponikve udaljen 23 kilometra od Sevojna. Tada smo shvatili da je vrag odnio šalu, da je stvar ozbiljna i odlazili smo u sklonište. U skloništu smo provodili i dane i noći, sve do trenutka kada smo saznali da je moj najstariji brat Zoran, koji je u to vrijeme bio na ratištu na Kosovu ranjen", priča Ostojić.
Igrač Partizana pamti NATO bombardovanje - Javili su da mi je brat poginuo: Ostojić o traumi
Ne zaboravlja dan kada je ponovo vidio brata. Rekli su mu da je poginuo, pa onda da je živ, ali da nema nogu...
"Kao danas se sjećam datuma, 13. 4. 1999. Dobijali smo razne informacije, od toga da nema nogu, pa do toga da je poginuo. Živeli smo u neizvjesnosti sve dok ga nije njegova jedinica SAJ dovezla u Sevojno. Bogu hvala, bio je povrijeđen samo u ruku, dok je njegov najbolji drug poginuo, a nekoliko ih je bilo takođe ranjeno. Kada je došao i rekao da više ne idemo u sklonište, već ostanemo kod kuće, za mene je kao dijete tada rat prestao. Uz njega sam se osjećao smireno i više nisam znao za strah", zaključio je Ostojić.