On je lokalna fudbalska legenda, ali i čovjek koji je od fudbala pobjegao. Sada kaže - najsrećniji je na svom traktoru u voćnjaku. A doživio je svašta - od trofeja, reprezentacije i milionskih ponuda do velikih nepravdi! Za MONDO - Dragan Draksi Radosavljević!
/piše Nikola Lalović - mondo.rs/
"Veze sa fudbalom nemam, definitivno već desetak godina, možda i jače. Radim skroz druge poslove. Bavim se voćarstvom, imam svoje poljoprivredno gazdinstvo. U prevozničkom sam poslu. Što se tiče fudbala, kao da ga nikada nisam ni igrao, rijetko kad pogledam utakmice na TV-u. Jednostavno je došlo do zasićenja. Mnogo sam dugo bio u sportu, prošao sam dosta. Bilo je mnogo lijepih trenutaka i onih koji nisu lijepi. Završio sam karijeru, posvetio se maksimalno porodici i jednostavno više sebe nisam video u fudbalu. Nisam se vidio kao trenera, menadžera, ništa me to nije privlačilo. Krenuo sam trećim putem i zadovoljan sam, guramo", počinje svoju životnu priču za MONDO Dragan Radosavljević. Za Smederevce - Draksi, lokalni klinac i legenda svih onih koji su krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih trenirali fudbal u gradu kraj Dunava.
Mladi i omladinski reprezentativac SR Jugoslavije, kasnije igrač Partizana, čak na jednom meču i seniorski reprezentativac SRJ. Mnogi su zaboravili da je nekada bio igrač koji je vrijedio milione i da su oko njega "zaratila" dva evropska velikana - Dinamo Kijev i Ajaks. Vrlo prepoznatljiv po lijevom boku, prodoran, precizan i plav, sada izgleda dosta drugačije i malo ko bi ga na prvu prepoznao na ulici. U vremenu kada mnogi bivši fudbaleri ne mogu da prežale svoje karijere, on kaže da možda i više uživa na traktoru i u kamionu nego nekada na fudbalskom terenu.
"U nekom dijelu da. Ono što smo mi doživjeli kao Smederevci kada je krenuo razvoj fudbala u Smederevu i kada se igrala Evropa i Superliga, to je stvarno bilo neopisivo. Ne može da se opiše riječima kakav je osjećaj kada izađeš na pun stadion, 17.000 ljudi. Ja kao Smederevac klinac odavde sam uspio. Živio sam za to, uživao sam u tome. Poslije je to već krenulo nekim drugim putem, doživio sam dosta nepravde u fudbalu i na kraju krajeva igrao sam ga 13-14 godina profesionalno. Došlo je do zasićenja. Hvala Bogu tako sam vaspitavan, znam dosta stvari da radim i totalno sam se okrenuo drugim stvarima. Tako me sad nema u fudbalu", objašnjava popularni Draksi.
"Baćo, ja ću ovog da stavim da igra!"
Golom odveo Srbiju na Euro, a sad vozi traktor! Posjetili smo Dragana (42), legendu koju ste zaboravili!
Ljubav prema fudbalu, ali i prema Partizanu naslijedio je od oca. A iako ga svi pamtimo kao jednog od prvih modernih lijevih bekova, igrača koji je kao spoljni držao cijelu stranu on je zapravo zbog Partizana i prebačen na to mjesto sa "desetke".
"Otac mi se bavio dugo fudbalom, on je godinama igrao u nižim rangovima. Bio je half, a ja nikad do seniora nisam bio bek. Uvijek sam nosio "desetku" i bio sam lijeva polutka, kako se to zvalo. Od petlića do prvog tima igrao to, međutim onda se desio moj debi protiv Partizana. Mene je tadašnji trener Dogandžić ubacio i zaprijetio mi je da se ne vraćam na svoju polovinu. Tu utakmicu dobijemo 3:2, nikad neću da zaboravim! Poslije toga, odemo sljedeće kolo u Kulu i bude 5:0 za Hajduk. Osmanović nam da četiri komada! Oni smijene Dogandžića, dođe Škoro. Četvrtak je bio, šuterski trening i Škoro kaže: 'Baćo, ja ću ovog da stavim da igra!' Stavi me tad prvi put na lijevog beka, tj. lijevog spoljnog jer sam držao tu cijelu lijevu stranu. Sticajem okolnosti dobijemo tu utakmicu 3:0 i ostah ja na beku."
Kao klinac, jedva punoljetan upao je u superligašku mašinu tada moćnog Sartida. Od tada je sve išlo kao na traci - Evropa, pobjede nad Zvezdom i Partizanom, trofej u kupu, nastupi za reprezentaciju, interesovanje stranih klubova... A on se samo igrao, nije ni shvatao da je profesionalni fudbaler!
"Ja nisam shvatio to do svoje možda 22-23 godine. Uživao sam u tome što radim, igrao sam i još su me plaćali za to! Bukvalno uopšte nisam razmišljao o parama, bilo mi je puno srce da izađem pred pun stadion. Grad je postao fudbalski, Duško Matković je napravio ovaj stadion, ljudi u gradu su živjeli za fudbal, a isto tako i mi igrači. Najteže je uspjeti u svojoj sredini. Iz moje generacije je bilo mnogo, mnogo kvalitetnih igrača koji nisu uspjeli da uđu u prvi tim, pa su morali da se dokazuju na drugim mjestima. Ja nisam bio svjestan toga, mi smo živjeli za te utakmice. Intertoto kup, kup UEFA, Evropa, putovanja... To se tako brzo dešavalo, da nisam stigao ni da se osvrnem", iskren je naš sagovornik.
U takvoj atmosferi i situaciji, bilo je teško ostati sa obje noge na zemlji. Smederevo ima oko 70.000 ljudi, a svi su htjeli da se druže sa Draksijem! "Pa bilo je teško. Sve je to za mene bilo novo. Ja imam nepunih 18 godina, klinac, htio sam svuda da budem, svakog da ispoštujem, sa svakim da sjednem, a to nije moguće. Uživao sam u svakom trenutku. Mnogo se brzo živjelo, mnogo je brzo to prošlo. Stvarno paklen ritam, pogotovo kada je upala tu Evropa."
Pet komada Škotima, pa linč u Sarajevu!
Prva evropska utakmica u Smederevu odigrana je 23. juna 2001. godine. Stigao je Dandi i dobio pet komada! "Atmosfera je bila fenomenalna, sjećam se te utakice, ali se više sećam gostovanja tamo. Fenomenalno navijanje, akustičan stadion, to stvarno čovjek treba da doživi", ističe Draksi, ali onda se sjeća jednog drugog meča.
U lijepom sjećanju mu je ostala Škotska, ali odlazak u Sarajevo 2003, godine nije baš lepo prošao... Prvi put je neki srpski klub otišao u Federaciju, a kada su navijači klubova iz Republike Srpske najavili dolazak na Koševo atmosfera se usijala...
"Od evropskih utakmica u sjećanju mi je najviše ostala ona protiv Sarajeva. Prvi put poslije rata neka naša ekipa se sastaje sa timom iz Bosne i Hercegovine. Sjećam se prve utakmice na Koševu, da ti ne pričam... Policijska pratnja, jedan policajac na motoru... Došlo je 1.000 navijača, olupali su nam autobus, strašne scene!Bilo je baš dosta mržnje. Međutim izašli smo tamo, Dostanić je tada jako dobro spremio utakmicu. Tačno nam je svakom nacrtao šta ko treba da radi i odigramo 1:1. Sjećam se da je tada Pantelić došao i prekrstio se ispred tribine. Poslije su nas gađali navijači, delegat je iznosio telefone, upaljače... Katastrofa. To smo tamo igrali 1:1 i ovdje se igrao revanš."
Prvi meč se završio neriješeno 1:1, a u Smederevu je naš sastav bio mnogo bolji i rutinski pobijedio 3:0. Bilo je straha kako će to izgledati na tribinama, poslije ružnog dočeka 25.000 Sarajlija. Za razliku od nekih koji se hvale svojim kosmopolitizmom, Smederevci nikoga nisu dirali.
"Njihovi igrači su bili uplašeni šta će biti ovdje, a ja sam direktnom konkurentu na terenu rekao: 'Vidi, kod vas se tamo ratovali, vi ste mnogo više pretrpjeli. Ovdje nema toliko mržnje, sve je ok.' Momci su došli, odigrali pošteno, korektno, mislim da smo 3:0 pobijedili. Ta utakmica u Sarajevu mi je ostala baš u sjećanju više iz nekog straha. To se pričalo danima, baš je bilo napeto. Prvi put je naša ekipa poslije rata igrala tamo", završava ovu priču Dragan Radosavljević.
Da je Hesler znao ko je Goša...
Naravno, fudbalski se najviše pamti dvomeč sa Ipsvičom, kada je premijerligaš samo uz pomoć sudije Medine Kantaljeha i penala koji je sviran u Smederevu prošao dalje. "Utakmice u Ipsviču se sjećam kao da je juče bilo. Izašli smo na teren, a on je ja mislim u tom periodu dva puta bio proglašavan za najbolji u Engleskoj. Bukvalno te lopta sama vuče. To je fenomenalan osjećaj. Goša (Goran Bogdanović prim. aut.) je baš upozoravao jer zna tog sudiju iz Španije i zna da je lak na penalu... I tako se to namjestilo, taj penal u četvrtom minutu i mi ispadnemo od njih iako nismo bili lošiji tim. Tad je bila stvarno jaka ekipa Smedereva, sve su bili top igrači. Da krenemo od Goše Bogdanovića, Zečevića, Coke Antunovića, Spasić pozadi, Kekezović u sredini i Kocić, Mudrinić... Imali smo hemiju, dugo smo igrali zajedno. Mi smo znali ponedjeljak, utorak, srijeda da umjesto treninga igramo na dva gola. Podijelimo se: oženjeni, neoženjeni; Zvezda, Partizan... I onda dođe subota i damo tri komada. Živjeli smo zajedno, znali smo jedan drugog, a klub je bio finansijski stabilan, znali smo za šta igramo."
Iako snimka tog meča nema nigdje, ko je tih dana dolazio na stadion u Smederevu znaće detaljno da prepriča kako je Goran Bogdanović odradio svoju čuvenu "biciklicu" i proturio je kroz noge loptu čuvenom Tomasu Hesleru na meču sa Minhenom 1860. "Legendarna scena, nema šta! Mislim da Hesler nije ni znao ko je Goša Bogdanović, inače ne bi tako reagovao. Ali Goša je bio vrhunski igrač, on kad dobije loptu, bukvalno ni on ne zna gdje će, ali uvijek prođe protivnika. Svi momci su bili fenomenalni od prvog do posljednjeg i prihvatili su mene kao klinca kao da sam tu 20 godina. Goša je bio profesionalac veliki, sa njim sam radio mnoge vježbe u sali... Došao je jedan normalan čovjek kao i svi drugi, samo što je bio majstor fudbala."
Bio dio istorije, samo nije igrao najveći meč!
Golom odveo Srbiju na Euro, a sad vozi traktor! Posjetili smo Dragana (42), legendu koju ste zaboravili!
Igrao je na finalu kupa 2002. godine kada je Crvena zvezda na jednoj jako ružnoj utakmici po užasnom vremenu pobijedila 1:0. Godinu dana kasnije nije bilo suđeno. Sa klupe je gledao kako Marko Pantelić donosi Smederevu jedini trofej.
"Jeste mi teško palo. Ja sam igrao prošlo finale, izgubili smo 1:0. Spremao sam se, pio sam lijekove, dobijao injekcije da bih igrao. Međutim pred utakmicu mi trener kaže da ne igram i u redu, profesionalac sam. Presjedio sam na klupi i znaš šta se desilo, rekao mi je tad Kiković da je planirao da me ubaci da šutiram penal. Gotovo, rekoh, sad je Pantelić dao zlatni gol. Sad je gotovo, pusti to, sve super!", priča nam Radosavljević i prisjeća se dočeka kakav se u Smederevu nije ponovio: "Ovdje nas je dočekao pun trg ljudi... Fenomenalno, nismo mi još ni bili svjesni da smo osvojili taj kup. Neopisiv osećaj, ne znam koliko je ljudi bilo, ali cijelo Smederevo je došlo tu. Baš mi je drago da smo ostalo upisano kao osvajači tog kupa."
"Zbog reprezentacije sam plakao cijelu noć"
Golom odveo Srbiju na Euro, a sad vozi traktor! Posjetili smo Dragana (42), legendu koju ste zaboravili!
Duško Matković je u intervjuu za MONDO rekao da je mogao da povrati sve što je uložio u fudbalski klub kao direktor Železare da je prodao Dragana Radosavljevića u Ajaks. Malo se o tome danas zna.
"Eh... Pa mogao je, bila je ta ponuda. međutim nisu htjeli da me puste. Imam taj "Tempo" kod kuće, Čeda Jevtić, tadašnji direktor kluba, tražio je 5.000.000 maraka. To je tad baš bila cifra. Ovi su davali oko 3.000.000 međutim paralelno me je tražio i Dinamo iz Kijeva. Otišao sam, bio sam na pregledima i kod pokojnog Valerija Lobanovskog, on me je lično tražio. Odradili smo sve te preglede, međutim nije Istok tada bio što je sad. Ja sam bio mlad igrač, Rusija i Ukrajina nisu bile dobre zemlje za razvoj mladog fudbalera. Ovamo me sa druge strane traži Ajaks i ja sam htio pošto-poto da odem tamo. Nisu htjeli da me puste i na tome se završilo. U međuvremenu sam imao problema, tri puta mi je pucala metatarzalna kost, malo sam tu i pogrešno liječen dok nisam otišao u Belgiju da me operišu i da mi stave šraf. Izgubio sam dvije godine fudbala, baš kad je trebalo da se napravi bum. Ali opet kažem ti, ne krivim nikoga ni za šta. Samo sebe. Tako je moralo, tim putem. Nisam nezadovoljan šta sam napravio, moglo je mnogo više, ali meni je ok", iskren je nekadašnji mladi reprezentativac SR Jugoslavije.
A osim nastupa za omladinsku i mladu reprezentaciju, on ima i jedan nastup za selekciju SR Jugoslavije koja je igrala prijateljski meč sa U21 timom Češke. To mu se zvanično ne piše kao nastup, ali ipak je igrao! Ipak staž u dresu nacionalnog tima nažalost pamti po velikoj nepravdi.
"Maloprije si pomenuo reprezentaciju, bilo je i toga. Ja sam ušao u omladinsku reprezentaciju, Mile Tomić je bio selektor. Ušao sam posljednji i sjećam se da smo igrali baraž protiv Slovačke. Ako pobijedimo u Novom Sadu idemo na Evropsko prvenstvo u Finsku 2001. To je bio jako lijep period, sa mnom su tu iz Sartida bili Ramović i Kekezović. Bila je generacija Joca Damjanović, Danko Lazović, Poleksić, Stojković... Baš dobra priča. Tad sam osjetio prvi put nepravdu gdje smo u Novom Sadu pobijedili 4:1, ja dao gol, namjestio gol, međutim za mene na Evropskom prvenstvu nije bilo mjesta. Baš se sjećam da je bio izgovor da sam igrao Intertoto kup, da sam premoren... "
Nije bilo lako tako mladom igraču da preživi nepravdu. Na Euro je otišao neko drugi i to mu nije bio problem. Nije krivio nikoga od saigrača, ali jednostavno je znao da je poziv i odlazak na veliko takmičenje svojim kvalitetom i igrama zaslužio. "Čim se to završilo odmah su me zvali u mladu reprezentaciju. Sjećam se da je Škoro tada izjavio da dok je trener završava svaku priču sa Miletom Tomićem. Tad sam osjetio prvu fudbalsku nepravdu, plakao sam cijelu noć. Ti očekuješ tu kao jedan od najboljih igrača, siguran si da igraš, Otišli na Evropsko prvenstvo, ja dao gol, namjestio gol i mene nema na spisku! Ijao... Cijeli svijet mi se tad srušio, san svakog igrača je da igra na nekom veliko takmičenju. Ja sam to baš teško preživio. Iz kluba su mi dali nekoliko dana slobodno da odem negdje. Otišli smo malo na odmor, ali mi je baš bilo teško. Te priče kao umoran, igrao Intertoto kup, to ne pije vodu. Tako da...", završava priču o velikoj nepravdi koji je doživio Dragan Radosavljević.
Ja u Partizanu, a Grobari kamenuju autobus!
Golom odveo Srbiju na Euro, a sad vozi traktor! Posjetili smo Dragana (42), legendu koju ste zaboravili!
Kada je došla 2006. godina, bilo je vrijeme da ode iz Smedereva. Nisu ga više tražili Ajaks i Dinamo, ali imao je unosan ugovor spreman za potpisivanje. Ali onda je došao poziv koji se ne odbija. "To je bilo 2006. godina, ja imam ponudu Šafhauzena iz Švajcarske. Gotovo, bio sam na pregovorima i vratio se, treba da potpišem ugovor. Zove me zajednički prijatelj koji je dobar bio sa pokojnim Miodragom Ješićem. Kaže mi: 'Ej, Ješić te traži, da dođeš u Partizan!' Čovječe, sad sam sa pregovora... Rekao sam Partizan te traži jednom u životu! To je san svakog igrača, da zaigra za dva najveća naša kluba, a ja sam još kao i otac Partizanovac. Odlučim se da pređem u Humsku. Sve što je Bjeković na pregovorima rekao, klimnu sam glavom. Potpišem ugovor na četiri godine", počinje legendarni smederevski bek.
Ipak, nije mu se dalo ni u Humskoj. Prvo je propao jedan transfer, a onda je uslijedila jedna od haotičnijih sezona Partizana u dotadašnjoj istoriji. Bilo je tu sjajnih igrača - Antonio Rukavina, Marko Lomić, Ivan Tomić, Stevan Jovetić, Nikola Gulan, Albert Nađ, Nenad Đorđević, ali situacija u klubu je bila jako loša.
"Tada je bila priča da Lomić ide u Dinamo iz Moskve, a namjestilo se da on nije ni otišao. Međutim problem je bio što je u tom prelaznom roku došlo 11 novih igrača. Niko se ni sa kim nije znao, a još veći problem je bio što su navijači smjenjivali upravu, Zeku i Bjeku. Bukvalno su svi bili protiv nas. Nisam mnogo igrao, ali igrao sam ovdje protiv Groningena, kada je Luis Suarez bio u ekipi. Ušli smo u Kup UEFA, ali nam u prvenstvu baš nije išlo. Nije se namjestilo. Nisu nam se poklopili rezultati, sve je to krenulo nizbrdo. Ispala je jedna jako loša atmosfera. Bila je situacija da nam naši navijači kamenuju autobus i eto otišao sam odatle iako sam imao ugovor na četiri godine", sa žaljenjem se sjeća te epizode Radosavljević za MONDO.
Mogao je da ostane do kraja, da čeka svoju šansu i svoj novac, ali on je prije svega htio da igra. Bolje biti igrač u Banatu, Bežaniji ili Smederevu, nego na kraju klupe pa makar i u Partizanu. "Ja sam tad bio relativno mlad i bio mi je cilj da igram. Nadao sam se igraću ovdje sezonu, prodaću se negdje, otići ću. Mada najbolje je bilo da to uradim iz Partizana, ali nije se namjestilo, U Banatu je bila jedna zdrava, ljudska priča gdje sam godinu i po dana uživao i u fudbalu i u životu. Lijepa priča gdje nismo samo igrali fudbal nego smo zajedno izlazili, išli na pecanje. Uživao sam. Onda se desi poziv Piskavca da odem u Sevojno. Tu su nam se rezultati poklopili, čak smo igrali i Evropu i bio je period od godinu i po dana."
Batali ti taj tvoj fudbal, kad ti doktor kaže
Na kraju je ostvario i internacionalnu karijeru, bio je na Kipru godinu i po dana, mada je tu bilo i kašnjenja plata, dugovanja i svakakvih problema. Kada se vratio bio je kratko u Radničkom iz Kragujevca, a jedan duel sa Kaduom je bio znak da je sa ozbiljnim fudbalom gotovo.
"Ja poslije toga nisam imao klub i dobijem poziv Radničkog iz Kragujevca. Otišao sam tamo, međutim ni tamo nisam bio dugo jer sam dobio poziv od Smedereva. Da se vratimo, da probamo da spasimo klub. Nije bilo para u klubu, bila je teška priča i to nije moglo da se izguira. Desi se šta se desi, ja sam dobio crveni protiv Zvezde. Sudija nam nije svirao neke faulove, meni je pala roletna, šutnuo sam Kadua, dobio sam crveni i tu sam otprilike i završio sve to", ispričao je Dragan Draksi Radosavljević za MONDO.
Na kraju je uz sve to došao i savjet ljekara da je fudbala bilo više nego dosta. Pogotovo je to bilo jasno poslije jedne dramatične epizode koja se desila kod kuće. "Imao sam malo i zdravstvenih problema, zato sam završio karijeru. Imao sam tri potresa mozga u karijeri i desilo mi se kod kuće - vezao mi se jezik, ruka mi se oduzela, uslovi pred moždani udar! Srećom supruga je bila tu, imala je neke komšinice doktorke i poslije sam sve moguće kontrole uradio. Na VMA, glava, skener... Sve je bilo u redu, ali mi je neurolog rekao: 'Vidi, ti si imao ta tri potresa mozga, ja na tvom mjestu više se ne bih igrao tog tvog fudbala.' Doktore je l' tako? Tako je. I tu sam ja i završio, a i već mi je bilo dosta."
Danas se na zdravlje ne žali, ali tek će da vidi šta je od zdravlja izgubio. "Malo bole leđa, ali generalno ne. Nabacio sam malo kilažu, u suštini dobar sam kakav mogu da budem. Srce pumpa kao ludo i to će se vidjeti tek kasnije, šta smo sve izgubili od zdravlja kroz fudbal."
Traktor, kamion i sam svoj gazda. To je život!
"Ljudi me uglavnoom pitaju kako možeš da ne gledaš više fudbal? Jednostavno nemam ni toliko vremena, a i vidim šta se sve radi. Nije to više kao što je bilo, ne vidim više sebe tu", ističe naš sagovornik koji sada rijetko pogleda neki meč.
Kada nije sa porodicom, suprugom i ćerkicama, on je u kamionu ili na traktoru u svom voćnjaku. Nije imao krizu smisla, kakvu često imaju profesionalni sportisti kada se karijera završi. "Jeste teško, ali ja sam odgajan u porodici u kojoj su uvijek bili domaćini i bavili su se nekim stvarima. Prije nego što sam završio karijeru počeo sam da se bavim voćarstvom. Nakupovao sam zemlju, zasadio voće, tako da nije mi bilo teško. Kada sam završio karijeru imao sam voše vremena da se posvetim tom voću i porodici. Samo sam se posvetio tome tamo. Nisam imao tih problema, 'ej šta ću sad da radim. Iako mnogi moji drugari koji su čak i milioneri nisu znali šta će."
Mnogima ego ne bi to dozvolio. Od Partizana i reprezentacije, osvajanju trofeja i interesovanja Ajaksa, Valerija Lobanovskog do traktora na smederevskim njivama. Srećom, on je vaspitavan drugačije. "Vidi, jednostavno morao sam da se nađem u nečemu. Da ja sad sjedim i pričam iste priče... Imam taj karakter, nikad se ne predajem. I dok sam igrao za mene nisu postojale izgubljene lopte. Takav sam bio i kao fudbaler i takav sam i privatno. Čovjek mora da nastavi da živi i da radi. Ne stidim se nijednog poštenog posla, ništa mi nije strano. Imam kolege na poslu, mislim da 90 odsto njih ni ne zna da sam igrao fudbal. O fudbalu stvarno ne pričam ni sa kim. Bukvalno sam se prebacio na neki drugi život, porodičan, normalan. Sjednem na traktor, pustim mozak, nema nikoga, nema telefona, nema ničega, ugasim traktor, ptičice cvrkuću i priroda...To je ono u čemu uživam. Stvarno mi to nije nikakav problem što sam igrao fudbal, a sad vozim traktor. Što bih imao problema sa tim?", ističe on.
Je l' zna nekoga da ima sličan životni put? Prvo vrhunski fudbaler, pa malo poljoprivrednik, a malo vozač kamiona? "Ne znam stvarno, nisam se ni trudio da vidim je l' ima neko ovakav. Našao sam se. U tom kamionu me isto niko ne dira, sam se organizujem, isto za moje voće ja isplaniram kako šta."
Kao neko ko je prošao kroz fudbalske pravde i nepravde, ko je igrao godinama, živio od fudbala i mnogo toga proživio, a ipak se našao i u životu poslije jurenja lopte na terenu, šta bi poručio klincima koji sada igraju fudbal?
"Nije fudbal sve! Prvi moj savjet je da ako mogu da paralelno završe i školu. Drugo, kažem da 80 odsto zavisi kakav će čovjek biti od kućnog vaspitanja. Ja sam imao strogog oca i majku, ali su uvijek bili pravedni. Tako su me vaspitavali, tako sam rastao i zahvalan sam im na tome. Nisam bio zvezda u kući kada sam igrao fudbal. Živjeli smo normalno, mada ja kao klinac koji je zarađivao dosta para nisam baš mogao da ostanem toliko na zemlji. Malo sam i ja poletio, to vidim iz ove perspektive. Generalno savjet? Nek slušaju svoje roditelje. Ja iks puta nisam poslušao svoje, mislio sam da sam najpametniji, to je tako, ali iz ove perspektive su sigurno bili u pravu. Kada si u usponu imaš milion prijatelja, sad imam pet-šest dobrih prijatelja i to je to, na to se svelo. Tad sam ih imao milijardu. Uživao sam u svakom tom trenutku, nekako je to brzo prošlo. Zaključak? Mogla je mnogo bolja karijra da se napravi, ali mogla je i gora. Kako bi bilo, šta bi bilo... Zadovoljan sam, živim jednim normalnim životom, imam sve što mi je potrebno", završava svoju sjajnu životnu priču za MONDO Dragan Radosavljević.
Godinama nije pričao za medije i klonio ih se. Sklonio se i iz fudbala, jer je procijenio da su kamion i voćnjak mnogo bolji tereni za njega i njegovu porodicu. Možda je mogao da ima veću karijeru, a možda je sada srećniji čovjek jer je nije imao? Kako on sam kaže, sam donosi svoje odluke. I vi sami donesite sud o tome. Bilo kako bilo, Draksi je legenda. Makar u svom Smederevu, a svi znamo da je kod kuće najteže uspjeti da to postaneš.