Fudbalska reprezentacija Srbije nije se pomerila sa "nulte tačke" od dolaska Veljka Paunovića za selektora. Deset poraza u 12 utakmica su alarm i ne smeju da se guraju pod tepih, kako trenutno pokušava selektor u pokušaju da sačuva atmosferu - koju kvare druge stvari.
Gdje smo bili? Nigdje. Šta smo radili? Ništa. Fudbalska reprezentacija Srbije je izgubila godinu dana uzalud i to se mora reći jasno i glasno - sve drugo bi bilo nepošteno prema onima koji (još) nisu izgubili strpljenje za srpski fudbal. Faza negiranja ili lažne pozitivnosti, stvorena zbog pola sata dobrog fudbala protiv Holandije, završena je u novembarskom ciklusu Lige nacija koji nas je vratio na sami početak - i pokazao da moramo da prihvatimo da smo trenutno jako loši. I da nismo odmakli od "nulte tačke", 11. oktobra 2025. i mučnog poraza od Albanije u Leskovcu.
Veljko Paunović dobio je najteži posao u istoriji srpskog fudbala pošto mu je Dragan Stojković Piksi u amanet ostavio "zgarište". Srbija je reprezentacija koja nema rezultate, nema samopouzdanje, gubi navijače, a tu je i milion unutrašnjih problema koji su gurani pod tepih i koji nisu riješeni, pa je tu i nestabilna situacija u Savezu...
Kada se podvuče crta, to je jedina stvar za koju mu treba čestitati od kada je sjeo na klupu Srbije. Bila je potrebna hrabrost da se reputacija i ugled stave na kocku, da se uđe u kuću koja gori - i to može samo veliki patriota. Ali, ruku na srce, ne može se živjeti samo na tome godinu dana i to treba da zna i Veljko Paunović. Srbija je i sada reprezentacija koja nema rezultate, nema samopouzdanje, ima još manje navijača, a još više unutrašnjih problema koji nisu riješeni. Na sve to imamo i istorijski lošu situaciju u FSS-u, što doduše nije Paunovićev zadatak, ali onima koji su doveli do nje je pružio ruku prije godinu dana.
Hajde da se ne lažemo
Prvih godinu dana Veljka Paunovića na klupi Srbije nije ni blizu onoga što je zamišljao kada je potpisao ugovor do 2030. godine. Trebalo je da u ovom periodu Srbija stane na noge, da zabilježi koju pobjedu, da se atmosfera popravi i da se vrati osmijeh na lica, da se ponovo radujemo što naši fudbaleri igraju, da znamo bar kako izgleda kostur tima, da znamo na koga možemo da računamo, a na koga ne.
Ništa od toga se nije dogodilo. I stvarno niko ne može da se pretvara da uživa u deset poraza, ma koliko selektor pokušavao da ubijedi sve da to nije toliko važno.
Srbija je lutala u ovih 12 utakmica, probala je čak 52 fudbalera, a gotovo ništa nije saznala o sebi. Dobili smo tek mrvice - da se zadovoljimo time što su Stefan Gudelj i Mihajlo Cvetković dobili šansu da zaigraju i ostavili su vrlo dobar utisak (zašto su onda igrali tako malo?), da se radujemo što su se Dušan Tadić i Sergej Milinković-Savić vratili u reprezentaciju Srbije (još nije rekao zašto i zbog koga je otišao), kao i da gradimo optimizam na nekih 120 dobrih minuta u 1.080 odigranih (po poluvrijeme s Letonijom i Saudijskom Arabijom i pola sata protiv Holandije).
A šta nismo dobili? Nismo dobili ideju o tome kako Srbija želi i treba da igra, ni sa kim, a tek slijedi ono "pravo" - kvalifikacije za Evropsko prvenstvo za koje je trebalo da se spremimo u ovih godinu dana i u kojima ćemo očigledno morati usput da se opet tražimo i tražimo, kao svaki loš đak.
Konjić za ljuljanje
Traženje pozitivnih stvari, bez namjere da se podvikne i na taj način napravi red, počinje polako da iritira kod Veljka Paunovića. Jasno, po prirodi je takav, karakterno je više bliži Špancima nego narodu u Srbiji, međutim djeluje da odbija da se prilagodi situaciji koja je kristalno jasna - neki njegovi fudbaleri neće da igraju za reprezentaciju i mora da ih moli da bi tako bilo.
"Sabotiranje" koje je imao u junu, kada mu je skoro čitava ekipa otkazala, i nije imala nikakvu kaznu zbog toga, ostavilo je i danas posljedice pošto problem nije na pravi način adresiran. U pokušaju da izgradi drugarski odnos, došli smo u situaciju da fudbaleri koriste njegovu naivnost i to što im daje neograničeno povjerenje, a takva tjeskoba koju nosi u sebi mora kad-tad da ispliva. Išao je protiv sebe da bi uspio da ih kupi, što je bila greška - i zato sada mora da napravi rez kako bismo se konačno pomjerili iz mjesta.
U reprezentaciji Srbije treba da igraju samo oni koji će da "grizu, a ne da grickaju", kako bi sam Paunović rekao, pošto drugačije i nije moguće napraviti reprezentaciju koja će prestati da bude dječji konjić za ljuljanje - stalno se pomjera, a nigdje ne ide.
Kada je dolazio na klupu Srbije, zamišljali smo ga ipak kao neustrašivog vojskovođu na čelu nepobjedive konjice.
Niko nije dobio poverenje kao Paunović
Iako zaista rijetko šta pozitivno može da se kaže o igrama reprezentacije Srbije u posljednjih godinu dana, mora se reći i da to ne znači da je vrijeme za promjenu na klupi. Zapravo, Paunović ima povjerenje kakvo niko drugi nije imao, najvećim dijelom zbog starih zasluga i činjenice da je svima jasno da ima najbolje namjere, da se radi o čovjeku od integriteta...
To povjerenje, pak, ne može da bude blanko. Trebalo bi i Paunović da bude svjestan da je jedini trener u srpskom fudbalu (bilo da je riječ o klubu ili reprezentaciji) koji je izgubio deset od 12 utakmica, a da nije dobio otkaz. Piksi je imao 15 za skoro 5 godina.
I za mnogo manje mijenjali su se treneri - posebno na klupi reprezentacije Srbije. Zbog toga ne smije da dopusti sebi da se drugi kriju iza njegovih leđa, da opet ide protiv sebe i da apsolutno sva odgovornost bude na njemu, kako je u ovom trenutku dok mu igrači otkazuju zbog ovog ili onog razloga.
Na kraju će žaliti kao što je cijela Srbija žalila što prije 11 godina nije sjeo na klupu "orlova". Bez toga nema ni priče o taktici...
BONUS VIDEO:
(MONDO, Milutin Vujičić)