Zoran Slišković pripada poslednjoj generaciji fudbalskih šmekera kojima je "treće poluvrijeme" često bilo važnije od same utakmice.
Bivši as Željezničara kaže da se ovaj današnji fudbal nikako ne uklapa u njegovu filozofiju igre.
"Kada sam počinjao da treniram, prvo su me tjerali dva sata da žongliram sa loptom. Bili smo tehnički potkovani i svaki tim je imao bar pet igrača koji su mogli driblingom da naprave višak. Ovo danas je sve nešto industrijski. Primi, daj, ispucaj… Dugo na ovim prostorima nisam vidio nekog virtuoza koji je u stanju da predribla par igrača i da se ušeta u gol. Dok sam bio u Želji, morao sam plakati da mi neko doda loptu. Onda odem u Dinamo, isti slučaj. Svi driblaju. Ovi sada dodaju loptu i bježe, kriju se. Kao da kažu radi sa njom šta god hoćeš, samo je meni ne vraćaj. Niko neće da preuzme rizik. Meni je to negledljivo, nije kompatibilno sa mojim poimanjem fudbala". rekao je Slišković agenciji "Anadolija".
I pored oskudice sa istinskim fudbalskim majstorima, dogodi se da klubovi iz našeg regiona doguraju do grupne faze Lige šampiona ili Lige Evrope.
"Dinamo odskače jer ima vrhunski skauting i dobro organizovanu bazu. Prate mlade igrače i ništa ne može da im promakne. Zvezda u posljednje vrijeme bilježi zapažene rezultate na evropskoj sceni, ali vidjećemo hoće li uspjeti da napravi kontinuitet kao Dinamo. Meni je tokom igračke karijere najslađe bilo da igram na 'Marakani'. Sjajna atmosfera, pun stadion, niko te ne čuva. Ti znaš da ćeš izgubiti, ali imaš prostora da se razmahneš. Naigraš se fudbala i nema veze što si primio tri, četiri komada. Zvezda je uvijek bila šmekerska ekipa, igrali su bez markacije, na gol više… A najteže je bilo protiv Hajduka. Čvrsta ekipa, svi jaki, visoki", istakao je Slišković.
Protiv Splićana je možda bilo i dodatnog inata, jer je jedan rođeni Hajdukovac morao da se dokazuje daleko od "Poljuda".
"Takva su bila vremena. Prestao sam da navijam za Hajduk u trenutku kada su počeli da dovode igrače sa strane. Uzimali su Pejovića, Mihića, Barnjaka i druge, a mi koji smo tu rođeni nismo dobijali nikakvu šansu. Tako je i Joško Popović, drugi strijelac u istoriji hrvatske lige, morao da ide zaobilaznim putem, pa je iz Neretvanca otišao u Velež. To je ta politika kluba koja je koštala Hajduk silne milione. Pa oni ni jednog svjetskog talenta poput Luke Modrića nisu uspjeli da prepoznaju i pustili su ga da ode u Dinamo. U svoje vrijeme sam bio izabran za desetog sportistu Dalmacije. U konkurenciji fudbalera, košarkaša, vaterpolista, rukometaša… Valjda je to bilo dovoljno da dođu bar jednom da pogledaju neku moju utakmicu. Zato sam i prešao da navijam za Dinamo i tako je i dan danas", dodao je Slišković.
Za Dinamo navija, ali je Željo ostao zauvijek u srcu.
"Sve mi se namjestilo. Mitski stadion 'Grbavica', centar grada, sjajni navijači… Brzo sam se adaptirao, bila je to ljubav na prvi pogled. Iskreno, ne znam kako bih izdržao bez mog Trpnja da sam otišao bilo gdje osim u Sarajevo. Ljudi su me voljeli, zaustavljali me na ulici, osjećao sam se kao kod kuće. Kasnije sam plakao kada su me prodavali u Dinamo. Nije mi se išlo. Pusti pare, pusti sve. Meni je Željo bio smisao života. Ali klub je živio od prodaje igrače i morali su da zarade na mom transferu da bi zatvorili finansijsku konstrukciju. Otišao sam teška srca", prisjetio se Slišković.