Legendarni fudbaler iz Srbije Dragan Džajić našao se u najužem izboru za najbolje lijevo krilo svijeta svih vremena u anketi najuticajnijeg francuskog lista "Frans Fudbal".
U ekskluzivnom intervjuu za "Anadoliju", jedno od najslavnijih fudbalskih imena sa prostora bivše SFR Jugoslavije kaže da mu je ovo priznanje jedno od najdražih u čitavoj profesionalnoj karijeri.
"Ne krijem, bio sam presrećan u ponedjeljak kada sam saznao za tu informaciju. 'Frans Fudbal' je jedna od najpriznatijih i najcjenjenijih medijskih kuća u svijetu fudbala i poznato je sa koliko pažnje i preciznosti vode statistiku na osnovu koje biraju najbolje pojedince u svakoj kategoriji. Ovo priznanje mi je najbolja satisfakcija za sve ono što sam postigao u karijeri, od prvog dana kada sam kročio na 'Marakanu', do posljednje utakmice u dresu Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije. Mnogo mi znači, zaista. Sada mi je potpuno svejedno da li ću se naći u idealnom timu svijeta svih vremena. Podatak da sam među deset najboljih lijevih krila u istoriji fudbala dovoljan je sam po sebi da se osjetim ponosno i privilegovano", rekao je Džajić.
Specijalni žiri koji čini 170 novinara iz cijelog svijeta glasaće za po desetoricu kandidata iz svake linije tima, a Džajićevi konkurenti na poziciji uz lijevu aut liniju su Oleg Blohin, Kristijano Ronaldo, Rajan Gigs, Tijeri Anri, Rivaldo, Rivelinjo, Ronaldinjo, Rumenige i Hristo Stoičkov.
"Kao što vidite, uglavnom su to igrači mlađe generacije. Samo smo Rivelinjo i ja pripadnici stare garde. Da se izbor organizovao prije 40 godina, možda bih imao realne šanse da budem u TOP 11, ali zaista se ne opterećujem konačnim epilogom. Biti u društvu takvih imena je ogromna čast za mene lično, za Crvenu zvezdu, reprezentaciju i cijeli srpski fudbal. Moram da naglasim, Rivelinjo i ja već više od četiri decenije ne igramo fudbal, a našli smo se u najužem izboru, što dovoljno govori kakav smo utisak ostavili tokom igračke karijere. Možda je ovo najbolja satisfakcija za 1968. godinu kada je većina fudbalskih stručnjaka smatrala da sam zaslužio 'Zlatnu loptu', a ona je pripala Džordžu Bestu. Nikad nije kasno da se uđe u istoriju, na ovaj ili onaj način. Meni ova nominacija znači više nego bilo kakvo drugo individualno priznanje", istakao je Džajić.
Sa Rivelinjom se svojevremeno više sretao u međusobnim duelima nego sa nekim igračima iz domaćeg šampionata.
"Ako se ne varam, pet puta smo odmjerili snage, ali je svakako najvažnija ona utakmica u Frankfurtu 1974. godine kada smo propustili idealnu priliku da pobjedom protiv branioca titule startujemo na završnom turniru Svjetskog prvenstva. Prije toga smo igrali četiri prijateljske utakmice, dvije su završene bez pobjednika i oba puta sam im zatresao mrežu. Na čuvenom oproštaju Pelea u Rio de Žaneiru 1971. godine, meč se završio 2:2, a obojica smo se upisali u strijelce. Od ovih igrača koji su u konkurenciji, Oleg Blohin je bio najsličniji meni. Ono klasično lijevo krilo starog kova. Svi ostali su djelovali po lijevoj strani, ali sa drugačijim zaduženjima u igri. Fudbal se vremenom mijenjao, pa su i uloge u timu dobijale različita svojstva. Anri je recimo igrao fenomenalno, ali nije bio klasično krilo. Stoičkov takođe… zatim Rivaldo, Rumenige, Ronaldinjo… Nijanse će odlučivati i ne bih voleo da se nađem na mestu članova žirija jer će imati zaista težak zadatak", kazao je Džajić.
Kristijano Ronaldo je jedan od najboljih fudbalera svih vremena i mogao je komotno da se nađe i među kandidatima za neke druge pozicije u timu.
"On se definitivno najbolje snalazi na toj bočnoj poziciji po lijevoj strani, iako je izraziti dešnjak i voli da uđe u sredinu i potraži poziciju za šut. Možemo reći da mu je krilo početna pozicija, a da tokom utakmice u zavisnosti od razvoja događaja na terenu bira najbolja moguća rješenja i kreće se tamo gdje je najopasniji po gol protivnika. Ja sam takođe imao tendenciju da ulazim u sredinu, ali sam mnogo više vremena provodio uz lijevu aut liniju. Vratio bih se na Rivelinja, koji je takođe po vokaciji bio lijevo krilo, ali je u analima fudbala ostao upamćen po jednom specifičnom elementu igre. Imao je dribling za koji nijedan bek na svijetu nije imao adekvatno rješenje. To mu je bio zaštitni znak, slično Garinči. Inače, pored tih pet zvaničnih duela sa Rivelinjom, pamtim i onaj revijalni kada sam debitovao za Tim svijeta na utakmici protiv reprezentacije Brazila u Rio de Žaneiru", rekao je Džajić.
Ako je Rivelinja proslavio dribling, onda je Džaja u sazvježđe fudbalskih zvijezda ušao zahvaljujući majstoriji u Firenci protiv Engleza. O težini gola u polufinalu Evropskog prvenstva 1968. godine, dovoljno govori podatak da su se oba čovjeka koja su u toj akciji imala ulogu nemog posmatrača, našla u konkurenciji Frans Fudbala za idealan tim svih vremena.
"Tako je, Gordon Benks i Bobi Mur. Taj gol je donio Jugoslaviji ogroman uspjeh, a meni ličnu afirmaciju. Poslije njega su počeli da stižu pozivi u Tim svijeta i za oproštajne utakmice legendi poput Pelea, Lava Jašina, Uvea Zelera… Sjećam se da je bilo izuzetno sparno vrijeme. Utakmica tvrda i nezanimljiva. Nije bilo nijedne zrele šanse za gol. Osim se povrijedio na početku i pošto nije bilo izmjena, morao je da statira na desnom krilu. Tri minuta prije kraja, Holcer je pokrenuo akciju, iznio loptu na njihovu polovinu i proigrao Musemića koji se izvukao na lijevo krilo. Namjestilo se da smo zamijenili uloge i ja sam se našao na poziciji centarfora. Podigao sam ruku i signalizirao mu da uputi centaršut. Nabacio je mekano desnom nogom, bio sam ubijeđen da će Mur intervenisati i izbaciti loptu daleko u polje. Ako je u nečemu bio dobar, to je skok i igra glavom. Ali lopta ga je neshvatljivo preletjela, ja sam je prihvatio na grudi i dok se on okrenuo, već je bila u mrežu. Definitivno, moj najdraži gol u čitavoj karijeri. Em je bio protiv Engleza, em u tako važnoj utakmici, em se zaista radilo o fantastičnom potezu", rekao je Džajić.
Fenomenalno izdanje reprezentacije Srbije u Oslu i promjena sistema Ljubiše Tumbakovića na trenutak su nas vratili u stara dobra vremena kada su krilni igrači imali ključne uloge u svakom timu.
"Lazović je bio najprijatnije iznenađenje. Poznajem ga iz perioda dok je igrao u Zvezdi, u međuvremenu je mnogo napredovao i potpuno sazrio kao igrač. U Oslu je bio jedan od junaka i njegova uloga će biti vrlo bitna na utakmici sa Škotskom. U kompoziciji tima sa Mitrovićem kao jedinim klasičnim centarforom, od krucijalnog značaja su centaršutevi koji budu stizali sa krilnih pozicija. Ta utakmica protiv Norveške je model kako treba da igramo protiv svakog rivala. Djelovali samo zaista moćno i u tehničkom i u taktičkom smislu. Morali smo znatno ranije da riješimo pitanje pobjednika i da ne čekamo produžetke. Poslije sam se malo razočarao protiv Mađarske, ali je duel u Istanbulu vratio nadu i uvjerio nas da Srbija može do Evropskog prvenstva. Bitno je da ne podlegnemo pritisku u finalnoj utakmici sa Škotskom. Nalazimo se na korak od velikog podviga, moramo biti svjesni da nas očekuje izuzetno nezgodan protivnik. Čak ni moja generacija nije znala da izađe na kraj sa Škotima. Pored onog remija na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, još jednom smo remizirali u prijateljskoj utakmici i čini mi se da smo ih samo jednom dobili na mini-mundijalu u Brazilu", istakao je Džajić.
Ponosan je Džajić na podatak da je jedini igrač iz regiona među kandidatima za Tim snova, ali apostrofira činjenicu da je u bivšoj Jugi bilo još mnogo vrhunskih asova koji su se proslavili na poziciji lijevog krila.
"Veoma sam cijenio Roru iz zagrebačkog Dinama. Pomenuo bih i Joška Skoblara, koji nije bio klasično krilo, ali je volio da se izvuče na bok, gdje su do izražaja dolazili njegovi vanserijski tehnički kvaliteti. Predrag Pašić je takođe bio fenomenalan igrač, zvali su ga ’sarajevski Džaja’. Meni se mnogo dopadao. Naravno, tu je i Ivica Šurjak iz Hajduka, izvanredan igrač. Pa Semir Tuce iz Veleža… Bilo je mnogo majstora uz lijevu aut-liniju, da se ne naljute oni koje sam zaboravio", rekao je Dragan Džajić.