Cijelih 14 godina nakon oblačne večeri na Hempden parku, Zizu je ponovo podigao čuveni ušati pehar.
Te oblačne majske večeri u Glazgovu svijeća Roberta Karlosa spuštala se prema travnjaku Hempden parka neuobičajeno dugo. Čitavu vječnost. Toliko dugo da je Santjago Solari, koji je šeretski odigrao loptu za brazilskog lijevog beka, već gledao u pravcu švajcarskog sudije Ursa Majera, očekujući da ovaj odsvira kraj prvog poluvremena finala Lige šampiona 2002. godine. Još dok je lopta u vazduhu. Solari je bio jedan od onih argentinskih čarobnjaka koji nikad nije dobio pravu šansu u reprezentaciji. A gro karijere, 15 godina, proveo je u Španiji gdje je igrao i za Atletiko i za Real. I nije samo Solari u momentima dok se svijeća Roberta Karlosa spuštala ka travnjaku Hempden parka razmišljao u putu ka svlačionici. Na umu je to bilo i Raulu Gonzalesu koji je pogodio za vođstvo Reala, i štoperu Bajera iz Leverkuzena Lusiju koji je izjednačio, i kapitenima Ijeru i Ramelovu, i Zoltanu Šebešćenu koji nije izblokirao tu Karlosovu svijeću. Svima, osim njemu, Zinedinu Zidanu, sinu alžirskog emigranta iz marsejskog radničkog predgrađa La Kasteljana.
Svijeća je žargonski fudbalski naziv za loptu koja okomito pada sa nebesa. Golmani ne mogu da je smisle, štoperi koji izlaze na intervenciju na takvu loptu obično gledaju da spasu živu glavu, pa je, ili vraćaju u nebesa, ne bi li se neko drugi zabavljao s njom, ili je izbacuju van terena. Devedeset devet odsto centarfora glavom je pokušava prebaciti u šesnaesterac pa šta bude, isti procenat veznih igrača pokušava da je primiri pa odigra „iz druge“. Ali, ne i Zizu. Zizu je uhvatio volej, pogodio rašlje. Hans Jerg But uhvatio se za glavu, a Klausu Topmeleru na klupi Bajera preostalo je samo da proklinje oblake iznad Hempden parka što nisu progutali tu Karlosovu svijeću.
Do te srijede Zinedin Zidan je već obavio 66 odsto svoje misije. U momentu hvatanja tog voleja Zizu je bio svjetski i evropski šampion sa Francuskom. Nedostajal mu je klupska titula prvaka Evrope. I bilo je jasno da nakon takvog poteza, Leverkuzen u drugom dijelu nema nikakvih šansi, iako je gubio samo s golom razlike. Kada izvedete takvu magiju, utakmicu ne gubite. Kao što je nije izgubio ni Brazil kada je Pele 1958. u finalu Svjetskog prvenstva u Štokholmu prvo poremetio centar za ravnotežu Nilsa Lidholma, a onda loptu smjestio iza golmana Kalea Svensona. Kao što nije izgubila ni Argentina 1986. nakon što je Maradona prvo dao gol rukom, a onda postigao i drugi, driblajući kompletan engleski sastav, uključujući i igrače sa klupe i selektora Bobija Robsona. Tako su i Realovi Galaktikosi u Glazgovu, logično, postali prvaci Evrope.
Zizu je ostao u Realu još četiri godine, proživljavajući razne manje svijetle trenutke, ali i traumatična iskustva, kao ono iz novembra 2003. godine kada ga je Igor Duljaj na stadionu Partizana toliko izbezumio da mu je na kraju utakmice morao da pokloni i svoj dres, da se Francuz ne bi previše ljutio.
Kao posljednju pozornicu za oproštaj od fudbala Zizu je izabrao Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. Osam godina nakon finalne rapsodije na Sen Deniju kada je sa dva gola srušio nevidljivog, kažu otrovanog, Ronalda i njegov Brazil. Otpisanu Francusku koja je jedva prošla grupu doveo je do finala preko Španije, opet Brazila i Portugala. Sve je ličilo na bajku, istorijsku tačku na i...
Marčelo Lipi nije imao ozbiljne planove sa Markom Materacijem na tom Svjetskom prvenstvu. Zadnju liniju italijanske reprezentacije vidio je sa Zakardom i Grosom na bekovima te Nestom i Kanavarom kao štoperima. I funkcionisalo je to u prva dva meča, a onda se protiv Čeha povrijedio Nesta, a Lipi ga je zamijenio Materacijem. Prgavim, prljavim Materacijem, sklonim provokacijama i podvalama. Uz takvog Materacija, pomoć sudija protiv Australije i fantastične produžetke protiv Njemačke, Lipi je Italiju dogurao do finala i – Zizua. I sve je, manje-više poznato. Italija je povela golom, pogađate, Materacija. Izjednačio je, pogađate, Zidan. Deset minuta prije kraja produžetaka, kada su Lipi i Rajmond Domenek projektovali izvođače penala, Materaci je opsovao majku/sestru Zidanu, pominjući mu porijeklo, a u porijeklo se ne dira ni Alžircima. Taj udarac glavom u Materacijeva prsa bila je stvarna tačka na i Zizuove igračke karijere. Tačka po kojoj ga je većina svjetskih fudbalskih zaluđenika pamtila deset godina. Sve do preksinoć.
Cijelih 14 godina nakon oblačne večeri na Hempden parku, Zizu je ponovo podigao čuveni ušati pehar. Nije preksinoć u Milanu bilo tako oblačno kao onomad u Glazgovu. Nije ni utakmica iznjedrila potez kao što je bio onaj njegov volej. Čak, naprotiv. Na momente je bila toliko predvidiva da su neki bogohulnici po društvenim mrežama saopštavali da su zaspali.
I da, potpuno sam saglasan su titulu na San Siru zaslužili Čolo Simeone i njegovi ratnici. Potpuno je jasno da je Ronaldo nezasluženo ukrao šou, ali nije baš ni potpuno slučajno da mu se tako namjestilo. Fakt je, međutim, da Real ove godine nikada ne bi bio prvak Evrope da vođenje tima sa klupe od mlohavog Beniteza u januaru nije preuzeo baš Zidan. I može Florentino Perez da se ljuti koliko god hoće jer Real više ne igra tako atraktivno, ne daje baš svakom Hetafeu pet-šest golova, ne pravi feštu od svake utakmice. Zidan je Realu dao ono što mu je nedostajalo, dao mu je karakter sličan onome Simeonog Atletika. Vratio je u život Luku Modrića, upustio se u nemoguću misiju stabilizacije Pepa, natjerao Ronalda, Bejla i Benzemu da igraju odbranu. I što je najvažnije, ekipu ubijenu u pojam, naučio da svijeća koja pada sa nebesa, uvijek može da se ugasi odgovarajućim volejem.
Milansko veče zauvijek je skinulo sa Zizua dio fleke kojom ga je obilježio jedan Italijan. Fudbalska pravda je i u ovom slučaju bezobrazno posložila kockice i odigrala da mu se to vrati upravo u Italiji. Ostalo je Zizuu da misiju završi u reprezentaciji. I ne brinite, a i neka mi oprosti Didije Dešamp, vidjećemo to vrlo brzo. Velikima je, jednostavno, tako suđeno.