Bila je to godina izuzetnih događaja. Vlade Divac se iz NBA lige, zbog tamošnjeg štrajka igrača, nakratko preselio u Beograd i u dresu Crvene zvezde igrao evroligašku utakmicu protiv Žalgirisa.
U martu su uslijedile i vanredne ''vremenske prilike''. NATO neman je bila pred vratima SR Jugoslavije i provalila je nasilno. To nama u Republici Srpskoj nije bilo ništa neočekivano niti čudno. Naravno da će Amerikanci bombardovati i Srbiju kad su se na nama već isprobali koju godinu ranije.
Brat je pohađao srednju školu u Banjaluci i od njega sam telefonom uveče dobijao izvještaje, kasnije potvrđene na televiziji, da su svi učenici gradskih škola napustili nastavu i otišli da kamenuju konzulat Sjedinjenih Država. Zgrada je poharana, a neki su se tada omastili za prvi računar, ali i to je jedan od slavnijih anti-agresorskih protesta u Banjaluci. Ta oštrica će kasnije, raznim tvrđim i mekšim metodama, prolaskom vremena i promjenama u vlasti, medijima i u glavama, prosto otupiti. Isto kao i u Srbiji, uostalom.
Mi u Višegradu smo sa Ćuprije noću gledali niz Drinu, dole prema Bajinoj Bašti. Iznad rijeke horizont je presijecao masiv Tare, a iznad brda se skoro neprestano - čini mi se sad - pojavljivala crvena svjetlost eksplozija.
Ili non stop padaju bombe, ili PVO non-stop puca, mislili smo.
Dani su se trošili na terenima za basket. U sred napada i dvokoraka jednom je grunulo negdje u blizini. NATO jeste sipao po Srbiji, Crnoj Gori, po Kosovu, ali vraćajući se sa ''misija'' istovarao je teret - kao pijanac kada na ćošku ulice istovara smrdljivi želudac u povratku sa cjelonoćnog bludničenja - po brdima u BiH. Negdje oko Višegrada, oko Rudog.
Sipali su oni i po dalmatinskom primorju, ali i po italijanskom, trujući i sopstvene vojnike. Svako dobronamjeran mogao je tada naučiti da toj vojnoj sili niko nije važan i da je ''kolateral'' naziv smišljen za sve civile ma koje narodnosti bili, pa makar i američke.
Višegrad je blizu Srbije i narod iz tog kraja ima dosta rodbine preko granice, pa su u to vrijeme, što se valjda rijetko u istoriji događalo, Srbi iz Srbije išli u izbjeglištvo kod rođaka u Bosnu (obično se se ovamo sklanjali, u Beogradu nepoželjni, kriminalci, političari ili novinari). Isti onaj Višegrad u koji su Srđan Dragojević i Dragan Bjelogrlić došli da snimaju svoju čuvenu ratnu priču dok je rat trajao, nepune četiri godine kasnije bio je najbliže utočište, kada je ''rat prešao u Srbiju.''
Mi osmaci, čitali smo Tempo i napamet učili onu, ''ja vozim stelta 117- A, nevidljvog, taj ponos NATO-a...”
Zbog agresije – to im nikad nećemo zaboraviti - generacija maturanata Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Višegradu, te godine se neće okupati na crnogorskom primorju, a to bi nam svima bilo prvo more poslije rata, pa će kupaće gaće sačekati tek neku sljedeću ekskurziju u srednjoj školi u Banjaluci (Ili Užicu, Istočnom Sarajevu, Beogradu...)
Deceniju kasnije, 2011. godine otišao sam na Egzit i vidio veliki bilbord sa informacijama o bombardovanju mostova na Dunavu, sakriven ispod mosta.
Skloni pred gostom njegovu sramotu, da se ne zastidi.
Tamo gdje smo nekada igrali basket u Višegradu, između Rzava i Drine, dok je NATO preko naših glava letio po drugu turu bombi, Emir Kusturica je sazidao cijeli jedan grad. I sve se izgleda promijenilo.
Samo još konzulat Sjedinjenih Američkih Država u Banjaluci ima rešetke na prozorima i bodljikave žice na zidovima, a ispred, u Ulici Jovana Dučića, znak: zabranjeno fotografisanje.