Jadranka Stojaković - život obojen zvukom

Legendarna pjevačica rođena je na današnji dan, 24. jula 1950. godine. Pročitajte neke od najinteresantnijih dijelova iz njene živopisne biografije...

0
A- A A+
Stojaković Foto: YouTube/screenshot

"Moj život, vječno na raskršću i u potrazi za svršenom harmonijom boje i zvuka, koja uvijek izmakne barem za jedan korak..."

Ovim riječima čuvena kantautorka i akademska slikarka Jadranka Stojaković, u autobiografskoj knjizi i intimnoj ispovijesti pod nazivom "Boje zvuka", opisuje svoju čudesnu životnu priču.

Rođenje u Sarajevu 1950. godine, razvod roditelja dok je još bila baba, selidba sa majkom u Bočac, pa u Laktaše, Brezu, Ilijaš, Vareš, Svodnu kod Novog... Pobjeda na "Prvom aplauzu" u Banjaluci 1967. godine, prva internacionalna turneja 1968. godine u Češkoj i Rusiji, nastupi u džez orkestru svoga ujaka u Norveškoj.

Veliki hitovi "Čekala sam", "Sve smo mogli mi" i "Što te nema" na domaćoj sceni tokom 70-ih i 80-ih godina, diploma na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti 1981. godine. Odlazak u Japan 1988. godine, veoma uspješna internacionalna muzička karijera, gomila albuma i koncerata tokom narednih 20 godina, iznenadna bolest, povratak u zavičaj, bolnička soba u Slatini kod Banjaluke...

Pročitajte neke od najinteresantnijih i najdirljivijih dijelova iz knjige "Boje zvuka", koju je zabilježila  novinarka Milka Čeremidžić.

O roditeljima

"Ne pamtim majku i oca u zajednici, jer su se razveli malo nakon mog rođenja. Nemam sjećanje na naš zajednički život, to pamtim samo po fragmentima iz majčine priče. Nakon razvoda, ona se razboljela, vratila joj se tuberkoloza, koju je, kao dijete, preboljela u Drugom svjetskom ratu i otišla na liječenje. Tako je baka postala moje utočište, kao i svima koji su dolazili i odlazili, majka, ujaci, tetke.

Oca sam ponovo srela u osmoj godini, do tada nisam znala ni kako izgleda. Nikada mi nisu objasnili zašto. Vjerovatno nisu bili u dobrim odnosima. Kada sam upoznala njegovu novu porodicu, samo se proširio krug mjesta u koja sam povremeno odlazila, a nigdje dugo boravila. Pa, ni u Doboju, gdje je živio moj otac, sa mojom mlađom sestrom i maćehom, koja je bila dobra žena. Prihvatila me je kao svoje rođeno dijete i tek sam tada razumijela šta je prava porodica. Da imaš oca i majku, brata ili sestru, najbolje oboje, familiju na okupu, sklad i harmoniju.

U kući moje bake svi su bili neoženjeni i neudati, dolazili i odlazili za vlastitom znatiželjom, samo sam ja bila svjedok svih tih mjena. Voljala sam moju baku, majku još više, ali uvijek sam bila u potrazi za istinskim porodičnim utočištem, identitetom, pa čak i danas."

O pjevanju na radnim akcijama 70-ih godina

"Moje često pjevanje akcijašima nisam smatrala zloupotrebom, naprotiv. Bilo mi je važno da se nađem među 'rajom' iz cijele zemlje, to je uvijek nova publika i prilika da provjeriš kako će proći neka nova pjesma. Ponekad sam to odrađivala besplatno, ponegdje i za honorar, ali najviše sam dobijala tim susretima. Meni je bila čast da pjevam u omladinskom kampu, na radnim akcijama na Kozari. Taj prostor zaslužuje svako poštovanje. Voljela bih ponovo otići gore."

Viski sa Titom

"Svi smo pjevali Titu. Radovali smo se tim susretima i strahovali kako će naš nastup biti prihvaćen. Bilo je to prijatno veče polovinom sedamdesetih u Bugojnu. Mada uznemirena, podnijela sam to sa zavidnom radoznalošću, posebno posmatrajući neke moje kolege i ljude iz okruženja tadašnjeg predsjednika kako se tresu kao prut, a za glavu viši od njega. Znam da je Tito volio 'Sve smo mogli mi', a pamtim i prvu čašu viskija koju sam u životu popila, natočenu Titovom rukom. Nakon toga, sve je bilo lakše..."

Jadranka... Džadranka... Ranka San... Jadoranka... Jadrana... Jaca....

"Nigdje nisam do kraja pripadala. Danas me svi svojataju, ljudi iz svih mjesta kažu da sam njihova. To je lijepo. Kad već nemaš sidrišta, dobro je znati da pripadaš svima..."

Dolazak u Japan

"Šest mjeseci smo vježbali i birali pjesme... Ma kakva jugoslovenska zvijezda, ništa to ne znači, samo vježbaj, vježbaj, i u predahu ponovo vježbaj, i prestani da rasipaš emocije bez mjere. Taman pustim glas, a moj japanski učitelj strogo pita: 'Gospođo, zašto se derete na tom tonu?' Naljutio me je. Čuj, derem se ja, koja sam najnježnije pjevala na bivšoj Ju sceni..."

Nostalgija

"...razmišljam kako su ćevapi zapravo postali dio duhovne kulture Sarajeva, njegova identifikacija prema ostatku svijeta. I tamo daleko bih iznenada osjetila njihov miris, čak i onda kada sam se sasvim navikla na laku, probavljivu japansku hranu, plodove mora, suši, juhe od mljevenog graha, alge."

Iznenadni susret na aerodromu

"...'Džadranka, Džadranka', okrećem se tražeći glas, koji me odnekud doziva u vreloj ljetnoj gužvi aerodroma u Dubrovniku. Okamenio me je poznati, a zagonetni smiješak čovjeka mog života, koji će me koji časak kasnije upoznati sa svojom suprugom i djecom. Možete li zamisliti to neobjašnjivo, da vam se trese svaki djelić tijela, a kao da ste mrtvi. I da gitara ispadne iz ruku, a da to primjetite tek kad ostanete sami...

Nakon gotovo dvadeset godina, u najljepšem jadranskom gradu na trenutak smo se sreli moj norveški slikar i ja, srdačno odglumili običnost doživljenog i razišli. On je sa odmora produžio kući, a ja na još jednu tezgu kao i onda kada su nas zauvjek rastavili. Ljubav. Pomilovala sam po kosi njegove djevojčice, dok me vlastita misao izdajnički pitala kakvo bi bilo moje, nerođeno...

Tada, u kanalu između Norveške i Švedske, htjela sam da skočim u more, a u Dubrovniku, u automobil je ušla ozbiljna žena, koja nikad nije preboljela, ali se navikla na samoću...

Sve moje ljubavi su i u mojim pjesmama

"...ali i u 'tuđim' koje sam otpjevala kao da su moje, poput Žujune 'Sve smo mogli mi'. Moj drug je objašnjavao da je to bilo tek 'naštimavanje' B strane jednog singla, a ja znam da je u mom glasu plakala duša zbog jedne ljubavi koja se nije lijepo završila. Bila sma iskreno nesretna u toj pjesmi.

Tišinu bez boli, najdužu, japansku, susrela je iskrena emocija rođena u vrijeme kada sam bila zarobljena tugom i brigom za sve drugo, a ranjivo u balkanskom bezumlju. Najprije smo se sprijateljili, pa zaljubili. Svaki dan me vraćao u život. Bio mi je producent. Bila je to ona vrsta emocije koje se rađaju u 'vanrednim okolnostima' i teško prežive mirnodopske, normalne aktivnosti."

jadranka stojaković Foto: mondo.rs



Jutro u Slatini

"Imam rijetku bolest koja čini da su mala funkcionalna invalidska kolica trenutno jedini zalog u namjeri da stignem igdje. Vjerujem da je to privremeno stanje i da ću jednom, makar i uz poteškoće, hodati svojim nogama... Pišem i stihove, a evo sada i knjigu. Pomaže mi jedna prijateljica, novinarka, snima, sluša... Ne mogu dugo da govorim, još kraće mogu da pišem, ili da gledam u ekran. A ona sve više pita, posebno ono što neću da kažem..."

Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu...

Ostale vijesti