Kad je flaša bila bogatstvo!

Pamte ljudi gladne godine - kad su hranu dobijali "na tačkice", a oni bili dužni da daju državi obavezu u žitu, povrću, voću, rakiji i mesu, ali neimaština je i dalje carovala u mnogočlanim seoskim domaćinstvima.

Sedamdesetogodišnji Boško Jevtić, rodom iz sela Staniševca, penzioner nastanjen u Vardištu, sjeća se dobro decenije između pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.

"Svako domaćinstvo je peklo najmanje po 100 litara rakije, ali je bilo lakše to odraditi nego nabaviti flašu. Rakija se iz drvenih buradi vadila paljkom - vrstom osušene tikve, od koje su se pravile specijalne sprave za ovo piće, pa i neka vrsta posude za njegovo ispijanje", priča Boško.

Staklena flaša se kao dragocjenost čuvala samo za posebne prilike. Bez rakije u flaši nije se moglo ići ni na seoske svadbe, babine i daće. "Domaćini su nosili prilog na svadbu. Onda čajo za sofrom viče: 'Miloš sa ženom Milenkom doš'o i donio tevsiju pite, kolo 'ljeba, dvadeset jajcadi... mladi kombinu, a mladoženji – flašu rakije".

Da bi se vrijednost, kao što je bila staklena flaša, sačuvala i da se ne bi izgubila ili zamijenila na svadbi, žene su je obilježavale znakom raspoznavanja.

Ako je domaćica zaboravila da nekim končićem oko grlića obilježi flašu ili komadom žice - onda bi se kod tog godeta prisjetila, krijući bi se sagnula, zubima odgrizla uzicu sa vunene čarape, koju su zvali obuvača, i brže-bolje vezivala svoju staklenku.

"Dešavalo se da žene - kad krenu kući sa svadbe, daća ili babina - dignu pravu izbunu koja je od flaša njihova, pa su se znale i pobiti, i to – flašom u glavu", prisjeća se starina Boško. U Boškovom sjećanju su mnoge druge dogodovštine vezane za njeno veličanstvo – flašu.

"Pošalje planinka domaćica dijete da u flašu kupi gasa, a ono na putu do prodavice, udaljene i po pet-šest kilometara, padne i razbije flašu. Kući, jadno, nije smjelo doći, bojalo se batina", veli Boško.

U to vrijeme imućniji seljaci imali su flaše "litrenjake", "polukilice" i "pivarice".

"Pivarice" su bile prava rijetkost i jedna je služila često za dva sela. Dolazi pop da "sveti" vodicu, a baba viče unuku:"Trči u selo kod Stake, pozajmi 'pivaricu' da popu natočim rakiju i ne osramotim se!".

Boško je zapamtio da je u to gladno vrijeme, kad je u njegovoj kući bilo i po 18 čeljadi, ipak, svako domaćinstvo moralo imati tri flaše. Jedna je bila za gas za lapmu, druga za zejtin, a treća "stojeća" za svečane prilike i običaje kao što su svadbe...

Sve flaše tada su imale čep od kočanjike - okrunjenim klipom kukuruza.

"Samo poneka familija u selu je imala čitav servis flaša – mehanski litar, pola litra i frtalj. O tome su oni koji su iz ovih staklenih posuda pili rakiju kod gazda danima pričali na kosidbama, prelima i sijelima", sjeća se Boško.

Do pojave staklenih flaša rakiju su domaćini na slavama služili iz bardaka - zemljanih posuda kupovanih od grnčara oko Užica, posebno u selu Zlakusi.

Gazda je rakiju iz bardaka na slavi sipao u čaše "đurovače" ili "trojke". Govorilo se "za slavu tri čaše iz bardaka, a za 'ne daj, Bože' – samo jedna".

Bardak je ušao i u narodne pjesme koje su pjevali gosti kad se ponapiju "meke" rakije - tanke "osmice" (osam gradi), pa podviknu: "Bardačiću žuti, što domaćin šuti; kad domaćin šuti, svi su gosti ljuti!".

(Srna, Foto: Ilustracija, Guliver/Getty Images)