Ispovijest Ksenije Krkljuš iz Novog Sada koja je doživJela kliničku smrt kao dJevojčica.
Ksenija Krkljuš (69) je na prvi pogled sasvim obična gospođa, baka i penzionerka iz Novog Sada, koja je, kako sama kaže, živJela sasvim običan život "kuća-posao", peri, peglaj, kuvaj, pomaži djeci oko domaćeg... A prekretnica u životu dogodila joj se još u 13. godini, kao djevojčici, poslije operacije pupčane kile 12. avgusta 1965. godine. Tada je doživela kliničku smrt.
Ona je svoju ispovijest ispričala u jutarnjem programu TV Pink, gdje je rekla da je bruh dobila još kao beba jer je jako plakala pošto njena majka nije imala mlijeka da je doji pa su je polumrtvu odveli kod komšinice koja ju je dojila 6 mjeseci uz svog sina. Taj njen "brat po mlijeku", kako je rekla, bio je Đorđe Balašević, čuveni novosadski kantautor, a žena koja ju je svojim mlijekom spasla bila je upravo njegova majka.
"Poslije te operacije u 13. godini živela sam kao svako normalno dijete. Odrasla sam u mnogoljudnoj porodici i bila sam prvo unuče među toliko odraslih i morala sam samo da slušam, nisam smjela da vičem, a djetinjstvo sam provodila sa svojim bratom po mlijeku s kojim sam maštala igrajući se u dvorištu i na tavanu... Bila sam inače nestašna i družila se sa dječacima", kaže Ksenija koja je potom opisala šta se dogodilo tokom operacije poslije koje je doživjela kliničku smrt.
"Ja za to nemam pisanih dokaza, odnosno i imam jer se na kliničkoj slici videla ravna linija, a svjedok mi je za života bio moj ujak Laza Petrović, koji nažalost nije više živ a koji je tad radio na novosadskog hirurgiji. Jedini živi svjedok mi je ujna koja je živa i koja je i dan-danas spremna da posvjedoči da je tako bilo", kaže Ksenija. Ona je potom opisala i šta je vidjela "tamo"...
"Rekli su mi da mi je potpuno stalo srce i da je na aparatu bila ravna linija. Nikada neću zaboraviti. Prošla sam kroz crni tunel i u tom trenutku ne vidim ja sebe tamo već samo bijelu svjetlost koja je ogromna i nevjerovatnom brzinom izlazi iz tog tunela. Ja tamo nisam vidjela nikog, ali je tamo bila najlepša livada s poljskim cvijećem, najljepša koju sam u životu vidjela... Nema vjetra, a leluja se kao da je vjetar, njebo je svijetlo plavo a nema ni sunca, ni oblaka... Moram da kažem da nikad nisam osjetila veću ljubav i veći mir, a čula sam i kao neku tihu muziku", opisuje Ksenija, a onda potpuni obrt:
"A odjednom je taj strašni muški glas vikao na mene da moram da se vratim i da nije još moje vrijeme. 'Šta ćeš ti tu?', pitao me i rekla sam da sam stigla kući, uz neopisivu radost kao da sam završila domaći i srećna došla kući... Rekla sam nije mi vrijeme, ali ja hoću da ostanem", priča Ksenija dodajući potom šta se dešavalo u bolnici dok je ona bila 'mrtva'.
"Zovem se Ksenija ali nadimak mi je Nena. I dok sam bila mrtva ujak me šamarao, polivali su me vodom, šamarali me i ujak me zvao Nenac, Nenac, probudi se... Strašno se tad bio uplašio", rekla je Ksenija dodajući da joj je tata po rođenju dao i tajno ime Paraskeva za koje joj je tek kasnije rekao da ga uopšte ima i tad je zavjetovao da nikom ne kažem dok on ne umre. Ksenija smatra i da u tom imenu Paraskeva ima nešto i da i ono ima udjela u svemu onome što joj se izdešavalo u životu.
"Poslije toga probudila sam se u bolničkoj postelji sa neopisivom tugom. Kad sam došla kući dogodila se jedna scena, nekakav porodični događaj za koji sam ja tačno znala šta će se potom desiti, kao deža vu. Tačno znam šta će se desiti ali ja na to ne mogu da utičem i stalno sam majci i ocu govorila ovo se već desilo, ja ovo već znam da je bilo i šta su mogli da pomisle osim da sam luda", kaže Ksenija koja je opisala i da je od te operacije izuzetno intiutivna i da je mnogim kolegama i poznanicima mogla da riješi neku situaciju u životu, a bilo je i onih koji jednostavno nisu željeli da je slušaju iako im je vidjela rešenje.
"Ja sam to gušila u sebi, život je tekao svojim tokom, kuća-posao, djeca a onda sam počela da čitam o tome, o tuđim sličnim iskustvima, jer me je to nekako vuklo", zaključuje Ksenija koja je napisala i knjigu o svom iskustvu.
"Kod nas je bio običaj u kući kad dođemo s posla ručamo, pa malo odmorimo i poslije toga krene kuvanje ručka za sutra i u tom trenutku ja u glavi jednog dana u novembru, na praznik Sveti Vrači, čujem muški glas koji mi kaže: 'Piši!' Ja pričam sama sa sobom i kažem šta da pišem kad ja ne znam ni pjesmicu da sastavim i opet čujem glas: 'Samo piši i ne brini'.
(MONDO/TV Pink)