Ubiće nam nadu...
Najveći san svakog navijača bilo kojeg fudbalskog kluba na svijetu je da njegov sin zaigra za voljeni tim i postigne gol ili dva za pobjedu protiv šampiona Evrope!
E taj san se ostvario Nikoli Pavkovu, zemljoradniku iz Begeča kod Novog Sada, ocu napadača Crvene zvezde Milana Pavkova, koji je sa dva gola potopio Liverpul i zauvijek se upisao u istoriju beogradskog kluba i postao dio mitske priče o Davidu i Golijatu.
Cijeli život Nikola je radio na njivi, "crnčio" da bi mogao sinu kupiti kopačke kako bi omogućio djetetu da ostvari, i svoj i njegov, životni san.
Takav holivudski scenario se u životima nas običnih smrtnika dogodi jednom u sto godina, ali otkako je najavljeno formiranje Superlige Evrope sa 12 najmoćnijih klubova (Real Madrid, Barselona, Atletiko Madrid, Inter, Milan, Juventus, Mančester junajted, Mančester siti, Liverpul, Čelsi, Totenhem i Arsenal) tako nešto više neće biti moguće.
Biće ubijena nada djeci širom svijeta, čiji očevi takođe sanjaju takve snove.
Ja nisam bio u tom fazonu, ali sam želio da odvedem sina na tu utakmicu između Zvezde i Liverpula, za koju se kasnije ispostavilo da će biti istorijska i zapamćena za vijek vjekova. Međutim, poslovne obaveze su me odvele negdje drugdje, pa nisam to mogao učiniti iz objektivnih i opravdanih razloga.
A sada debelo žalim, što sve te poslovne obaveze nisam otjerao u "tri materine" i odveo mog Mitra na Zapad stadiona "Rajko Mitić", gdje smo samo godinu ranije posmatrali utakmicu protiv Arsenala.
I to je za njega bio ogroman doživljaj mada se nije ukazao Pavkov. "Marakana" je bila puna kao šipak, a kad je zagrmilo sa Sjevera, raširile su mu se zjenice mnogo više nego kad smo pri pješačenju prema stadionu sreli autobus sa londonskim "tobdžijama", iz koga je dobio mahanje od francuskog centarfora Olivijea Žirua.
Upravo je Francuz makazicama uništio njegove želje da Zvezda pobijedi bogate Londončane iz sjevernog dijela, iako je utisak svih 55.000 gledalaca bio da je taj gol Žirua postignut iz ofsajda.
Zaorilo se "UEFA mafija" najvećim srpskim stadionom i iz njegovog dječijeg grla, ogorčenog što se te nepravde uglavnom i najčešće dešavaju malima, a nikad ili jako rijetko, onim velikima.
A sada, nakon odluke o osnivanju Superlige Evrope, više ne postoji ni mogućnost da ćemo nekad, ne mi, nego bilo koja "mala i srednja" fudbalska preduzeća ako budu dovoljno talentovana, dovoljno uporna, dovoljno hrabra ili jednostavno srećna da u Banjaluci, Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Sautemptonu, Borisovu, Palermu ili Nantu ugoste neki od najvećih evropskih timova.
Svi fudbalski stručnjaci, ali bukvalno svi, koji vole ovu magičnu igru su protiv ideje amerikanizacije fudbala, gdje bi se navijači tretirali kao konzumenti, a ljubav prema klubu (ne može da prestane), kako pjevaju navijači Partizana, bila precizno izmjerena brojem potrošenih novčanih jedinica.
Čak i svih 55 članica Evropske fudbalske unije, ali ipak, svjesni smo da "para vrti gdje burgija neće" i da će u ovom mjerenju spolovila između bogatih klubova i UEFA, na kraju da pobijedi kompromis barem malo na štetu malih.
Vjerovatno će ljudi iz Niona na kraju da popuste, uostalom oni su i omogućili da se fudbal pretvori isključivo u biznis, dozvolivši da veliki klubovi toliko narastu da na kraju i njih potpuno zaobiđu u podjeli kolača.
Zanimljivo je to da se na gubitke izazvane pandemijom korona virusa, što je glavno opravdanje za ovaj fudbalski rat, najviše žale Florentino Perez, predsjednik Real Madrida i tajkunski sin iz Fiata Andrea Anjeli, a ne recimo klubovi poput Lestera, Rome ili Standarda iz Liježa. Kao da oni nisu pretrpjeli ekonomske gubitke ili jedva preživljavali u proteklih godinu i kusur.
Ali, eto najteže je onima što imaju najviše!
Sa ivice provalije, od potpune propasti ih može spasiti samo 3.5 milijarde američkih dolara što je pripremila korporacija "JP Morgan", koja će svakom učesniku Superlige Evrope na račun prebaciti 400 miliona da imaju do prvog makar za burek.
A od prava na televizijske prenose utakmica, za što je navodno američki DAZN, već pripremio takođe 3.5 milijarde zelenih novčanica, biće možda i za jogurt.
Šta nam je dakle činiti?
Fudbal mogu da sačuvaju samo istinski navijači tih najvećih 12, plus osam klubova, koje sada vrbuju novcem, a to je da bojkotuju svoje ljubimce sve dok se ne dozovu pameti.
Sličnu stvar je prije desetak godina predložio legendarni napadač Mančester junajteda Erik Kantona, koji je pozvao francuski narod da povuku sav novac sa ličnih računa i pokrenu "revoluciju" protiv "korumpiranog i kriminalnog" bankarskog sistema.
U suprotnom, navijači koji ne budu za bojkot nisu suštinski dio kluba već samo brojevi računa.
P.S. Nešto poput građana BiH.
Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ