Kolumna Transfer u zimskom prelaznom roku.html

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Nebojša Šatara

"Transfer" u zimskom prelaznom roku

Autor Nebojša Šatara
Autor Nebojša Šatara

Uopšteno, transfer je po definiciji prenos, prelazak ili prevoz, ali mora se priznati da je smaračina pratiti svaki prelazni rok.

Izvor: Gulliver/Getty images, Beate Mueller

Te ovaj igrač ide ovamo, te onaj ide onamo za vrtoglave sume koje živ čovjek ne može da zaradi ni za 17 života, ako nije imao sreće da se rodi talentovan za sport, zatim ako se nije odrekao kompletnog djetinjstva i rane mladosti u korist fudbala i ukoliko su ga zaobišle povrede.

A sam talenat i naporno treniranje od jutra do mraka nisu dovoljni da bi neko uspio i postao zvijezda prelaznog roka, bilo u zimskom ili ljetnjem periodu. Posebno je čini mi se tako danas jer je mnogo bitnije da li i koliko su vam roditelji spremni da "potkuju" nekog važnog "čimbenika" u klubu ili poznatog menadžera, a onda će oni preko neke "Dalide" da završe posao.

U takvim slučajevima i ispodprosječni fudbaleri mogu da zarade pristojne pare od transfera igrajući po nižim ligama Rusije, Kine, Kipra, Južne Koreje i drugih destinacija, da bi se poslije okončanja karijera vratili i otvorili kakvu kafanu/butik, pod uslovom da ne postanu agenti, treneri, sportski direktori ili da se ne zovu Paja Pašić, koji je vjerovatno jedini igrač s naših prostora otvorio umjetničku galeriju.

Tako stoje stvari u današnjem pikanju lopte i nisam protiv.

Romario Izvor: Gulliver/Getty images, Chris Cole

Sad se na primjer za Luku Jovića spominje cifra od 60 miliona evra, za Sergeja Milinkovića Savića čak 100 miliona evra, a recimo 1993. godine, kada je Liga šampiona dobila svoje premijerno izdanje, Barselona je PSV Ajndhovenu za Romarija platila 12 miliona evra.

Ko je od njih trojice bolji fudbaler, procijenite sami. Ili je u pitanju inflacija, a navodno nije, onda je nešto drugo po srijedi i zove se "pranje para", mada nisam nikad ukapirao kako se to tačno izvodi i kako se poslije te pare osuše.

Te godine, Olimpik iz Marseja je podigao trofej prve Lige šampiona pobijedivši Milan golom Francuza porijeklom iz Obale Slonovače Bazilea Bolija, da bi ubrzo klub sa "Velodroma" bio izbačen iz francuske lige zbog predsjednika Bernara Tapija, poznatog ljubitelja "keš mašina i sušilica". Međutim, provalili ga nadležni i morao je da odstupi, a Marsej da leti u niži rang.

I ja sam te godine letio, a bogami i danas nisam naučio da ateriram bez da zveknem na nos, ukoliko "onaj gore" nije intervenisao shvativši da u mom slučaju "neko mora" da povede računa.

Jer, ko bi normalan tog 5. januara 93. odlučio da napravi "transfer u zimskom prelaznom roku" i vrati se u zaraćenu Bosnu da s roditeljima proslavi Božić? Meni i jaranu sa čistim marsejskim imenom i zagrebačkim prezimenom je tako nešto bilo posve logično.

S obzirom da nijedan autobus nije vozio prema Banjaluci, ukrcali smo se do Bijeljine, a "to vam je blizu", uvjerila nas je ljubazna šalteruša, shvativši da je nama u tom trenutku i Madagaskar bio isto što i Semberija.

Poslije dva sata truckanja, obreli smo se u snijegom zatrpanoj Bijeljini, u kojoj nije bilo gotovo žive duše, ali nas je jedan prolaznik uputio ka izlazu gdje možemo stopirati za Banjaluku.

Nosili smo po torbu i ruksake na leđima i pokazivali "lajkove" vozačima, koje si mogao na prste jedne ruke da izbrojiš, kao i njihove začuđene poglede i upitnike iznad glava: "S kojeg su ova dvojica Sokoca zbrisali, pa sad stopiraju na 'Koridoru'"?

Počelo je da se smrkava, a temperatura poprilično pala ispod nule, pa smo bili primorani da pronađemo neki konak, ali s obzirom da hotel nije radio, niti smo vidjeli da je iko živ iznajmljivao krevet, odlučili smo da se obratimo policiji da prespavamo u zatvoru.

"Da li ste vi normalni", odbacio je policajac našu ideju jer "nismo ništa loše uradili" i vratio nazad na "stop" pošto bi trebao navodno neki autobus iz Beograda da naiđe.

Čekajući "bus" još nekih sat vremena, zaustavilo se vojno vozilo, tzv. stodesetka sa 15-ak naoružanih faca kakve sam ranije viđao u filmovima Veljka Bulajića ili Šibe Krvavca, a koji ni meni niti i mom drugaru sa francuskim imenom nisu ulijevali ni mrvu povjerenja.

Osim nekog starijeg lika sa sijedom bradom, koji je kao dobrovoljac stigao odnekud iz zapadne Evrope riješen da spriječi novi Jasenovac. Iako smo bili strašno preplašeni, nismo imali realno previše izbora, već smo se povezli i poklonili rakiju i cigarete "ratnicima" koji su krenuli da vrate probijenu liniju negdje kod Orašja.

Otprilike nakon 15-ak minuta vožnje koja je u mojoj glavi trajala cijelu vječnost, izbacili su nas bukvalno u nedođiju između Bijeljine i Brčkog, rekavši da nemamo još mnogo do policijskog punkta. Otprilike sedam kilometara.

Sedam ti majki, mislim se. Ko će pješke marisati toliko po ovom kijametu, ali opet bili smo zadovoljni jer smo ostali živi, a realno mogli su da urade šta god im je palo na pamet, bez da ikom polažu račune.

Ali srećom, bili smo "njihovi", a ne "tuđi".

Olimpik Marsej 1993 Izvor: Gulliver/Getty images, Howard Boylan

"Francuz" i ja ćutke smo nastavili da pješačimo, dok su se u daljini čule detonacije, kad se ispred nas pojavi svjetlost farova, a koja je dolazila iza naših leđa. Okamenili smo se i bukvalno ostali da stojimo na sred ceste.

Čovjek je stao i upitao: "Ko ste vi? Gdje idete?".

"Banjaluka", odgovorismo.

"Gdje ćete u ovo nedoba putovati...Ajde, upadajte, makar do punkta", rekao je krupni uniformisani muškarac, kojem zbog mraka nisam vidio lice, ali jesam na njegovom zadnjem sjedištu pumparicu i kalašnjikov.

Dovezao nas je ćutke do policijskog punkta, koji je imao improvizovanu kućicu sklepanu od dasaka, ali i peć na drva, što je u tom trenutku bilo najvažnije jer smo upali kao furija i stali iznad nje da se ugrijemo.

"Šta tražite ovdje", zapovjednički je upitao izvjesni brkajlija u policijskoj uniformi, a mi mu pokušali objasniti da smo krenuli kući na Božić i da nam treba prevoz.

Uzeo nam je dokumenta da provjeri "kosmos i štasmos", a s obzirom da smo bili maloljetni pokazali smo mu izbjegličke legitimacije sa fotografijom.

Moju je uredno odmah vratio, nekako mu ime Nebojša nije bilo nimalo sumnjivo, ali se bio baš namjerio na "Francuza" optužujući ga da je špijun, da to treba po "kratkom postupku", uprkos njegovim objašnjenjima da mu je otac pravi "gedžovan", a da je majka jako voljela "crni talas" francuskog filma.

"Ma koga briga! I da ste potomci Svetog Jovana! Imam tri sina koji ratuju na Orašju dok se vi zaje****** po Novom Sadu. Idem sad po uniforme i oružje", odbrusio je i otišao.

Na sreću, poslije nekog vremena stigao je policijski oficir, obrazovan i pametan čovjek, koji se izgalamio na kolegu i naredio mu da nam zaustavi neko vozilo do Banjaluke, nakon što smo i s njim prošli "dril" upoznavanja.

Brko se od bijesa zarumenio k'o bulka, ali je morao da ispuni naređenje očigledno svog pretpostavljenog.

Oko 22 časa, zaustavio nam je "Reno 4", koji je mirne duše mogao da bude u "Pobješnjelom Maksu". Imao je krov doduše, ali je kroz njega duvalo na sve strane, a posebno po nogama jer poda nije bilo već samo neke rešetke.

Nebojša Šatara Izvor: MONDO/Vedran Ševčuk

"Dvojac bez kormilara" u autu bio je dobro raspoložen zbog potezanja iz flaše šljivovice, ali meni su minus i umor došli glave, pa sam zakljucao, probudivši se tek u Klašnicama, gdje su nas izbacili s obzirom da su skrenuli prema Gradišci.

Skoro 20 kilometara do Banjaluke nije bilo opcija za pješačenje, posebno po mraku, pa smo ponovo riješili da se ne sklanjamo s ceste kad ugledamo farove. Prvi je naišao neki kamiondžija s humanitarnom pomoći i ponudio prevoz, pod uslovom da mu pomognemo da istovari šleper u kasarni "Kozara".

"Razgibavanje" nam je u kasarni dobro došlo da se zagrijemo, ali smo morali da brinemo i zbog policijskog časa u Banjaluci. Plan je bio da odemo do prijateljice koja je živjela u naselju Sunce i tu ostanemo do jutra, ali s obzirom da struje nije bilo, nije postojala mogućnost da uđemo u zgradu niti da probudimo komšije, koji su imali ključ od njenog stana.

Čuli smo glasove preko puta zgrade, preskočili ogradu i ušli u ustanovu koja je ustvari bila starački dom. Kroz zaključana vrata smo razgovarali sa medicinskim sestrama, jer su se one plašile nas, a mi molili da nam ne pozovu policiju. Nekako smo uspjeli da se dogovorimo kad nam je u goste sišla starica, pričajući u muškom rodu. Kao da smo upali u neki Felinijev film, a bogami ni "crni talas" nije bio daleko, kad smo se oko pet na Badnje jutro pridružili pravoslavnim vjernicima na putu prema crkvi Svete trojice, ali nas je miris kafe odvukao u ćevabdžinicu usput.

Kad se dobro odjutrilo, vratili smo se do prijateljičinog stana gdje smo ostali još dva ili tri dana zbog autobusa koji je samo jednom nedjeljno vozio u našu kasabu u centralnoj Bosni. Brzo smo ostali bez para pa smo bili primorani da jedemo isključivo džem od šipka, naravno bez hljeba, ali nas je na sreću, bez plaćenih karata primio vozač.

"Platićete kad dođete kući", kratko je rekao očigledno shvativši da je pravo bio komplikovan naš transfer iz Novog Sada, a koji je mogao da bude i najskuplji svih vremena po nas, šta smo sve pretumbali preko glave.

Na sreću, telefonske veze nisu radile pa roditelji nisu ništa znali o mom "transferu", ali sam svejedno popio kaznu zabrane izlaska zbog same činjenice da mi je uopšte palo na pamet da postanem "zvijezda prelaznog roka". Što bi rekli fudbaleri, preseljen sam na klupu za rezerve.

P.S. Kažem vam, smaračina je pratiti prelazni rok.

Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ

Tagovi

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Najnovije

loader