Otkako su se nakon pandemije korona virusa nastavila fudbalska takmičenja u Evropi, tzv. regionu i kod nas u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, jedino što svim zaljubljenicima u ovu igru nedostaje su navijači na tribinama.
Gledali smo posljednjih dana i sedmica vatromete golova, fantastične igre prvenstveno fudbalera Bajerna, koji su u Ligi šampiona demolirali Barselonu (8:2), natjeravši po mom sudu najboljeg igrača svih vremena Lionela Mesija da ozbiljno razmisli o odlasku iz katalonskog kluba, ma koliko suprotno tvrdili klupski čelnici nakon dovođenja Ronalda Kumana na klupu.
"Mesi je vjerovatno najbolji fudbaler ikada, ali nije nikakav trener", objasnio je jedan tviteraš, aludirajući na to da je Barsa potpuno podredila sebe Mesijevim potrebama i individualnim kvalitetima, koji su nesporni. Ali, ni njegova magija ništa nije mogla u sudaru sa nemilosrdnim mentalitetom minhenskog tima oličenog u tradicioonalnom navijačkom zezanju: "Hoće stoka da ih nabije"!
Opšte je poznata stvar da se Nijemci ne zaustavljaju do posljednjeg sudijskog zvižduka, to smo još kao djeca naučili. Sjetimo se samo i reprezentacije Njemačke, koja je na Mundijalu u Brazilu 2014. godine demolirala u sred Belo Horizontea najtrofejniju fudbalsku naciju svijeta, vrlo slično Bajernu protiv ekipe sa "Nou Kampa".
Možda je efikasnosti "kumovala" i činjenica da je igrana samo jedna utakmica, a ne dvije kao dosad, pa se tada uglavnom vodi briga o svojoj mreži, a manje o napadu na protivnika, što je dodatno podiglo stepen kvaliteta same igre. Osim toga, nema psovanja i pljuvačine s tribina, pa se igrači mogu mirne duše posvetiti svom poslu, bez da im se neko šalje pozdrave kompletnoj familiji.
Tako je bilo i na susretima i u Ligi Evrope, gdje će se za trofej boriti po navici Sevilja i milanski Inter, koji je protiv Šahjtora (5:0) pokazao da je na tragu istog onog "njemačkog mentaliteta". Uostalom, za sjever Italije u odnosu na temperamentne Južnjake ionako kažu da su više Nijemci nego Italijani. Njima možda navijači ne nedostaju kao nama, "zemljacima po zvijezdama", kako je birvaktile opjevao Čola.
Velike evropske lige i nadmetanja pod okriljem UEFA, problem nedostatka navijača su riješile na jedini mogući način u ovom trenutku - da nam tokom televizijskih prenosa puštaju navijačke snimke, uzdahe, zvižduke, bodrenje tima u zavisnosti od toga šta se u tom trenutku događa na terenu.
Ukoliko se na primjer desi neki preoštar start, uslijede salve žviduka, kad padne gol i velika radost tih nasnimljenih navijača, a pored zvučnih efekata, nerijetko ćete na evropskim stadionima vidjeti i postavljane fotografije navijača na tribinama, što će vam, ako ste zeru ćoraviji, poput mene, donekle donijeti utisak da se utakmica igra pred publikom.
Sigurno bi, kad bi to htjeli, mogli i da naprave i efekte bakljada, vatrometa i slično, ali to ionako nije dozvoljeno prema pravilima i stalno je prije ovog "suživota" sa korona virusom, samo donosilo nevolje klubovima, koji su plaćali astronomske kazne u matične saveze ili UEFA u zavisnosti od takmičenja.
Kad tu dodamo rasističke povike, neonacističko mjerenje kukuruza desnicom, pominjanjem vrba i Srba, noževa i žica, ukratko sijanja mržnje svake vrste i huliganskih obračuna, onda je skroz legitimno pomisliti da je možda i bolje što nema publike na stadionima.
Fortes tensions autour de l’Arc de triomphe. Les derniers supporters sur place visent les forces de l’ordre avec des projectiles.#LEIPSG#PSGRBL#ChampionsLeague#dimaria#PSG#Parispic.twitter.com/E4lowiizno
— Yazid Bouziar (@ybouziar)August 18, 2020
Svega ovoga lošeg i negativnog ima u cijeloj Evropi i svijetu, evo juče u Parizu nakon prolaska Pari sen Žermena u finale Lige šampiona, ali nekako je to posebno izraženo u tzv. regionu, da ne upotrijebim izraz kojeg se gotovo svi klone kao kuge - bivše nam zajedničke države Jugoslavije.
Ispravite me ako griješim, ali osim Italije, samo još kod nas, postoje profesionalni navijači, ono što bi se reklo, po vokaciji, koji vrlo udobno žive od svog posla "dizanja dreke" na tribinama, što je najbolje i najplastičnije objašnjeno u serijalu o navijačama "Insajder" novinarke Brankice Stanković.
Od tog trenutka kad je serijal izišao prije poprilično godina, beogradsku novinarku 24 sata dnevno čuva policija i život joj se pretvorio u pakao, a sve zbog toga što se miješala u vlastiti posao.
Kako je navedeno u serijalu, ti "profesionalci" sjede u upravama fudbalskih klubova i primaju novac da organizuju navijanje, a usput im se toleriše da se bave poslovima na ivici zakona ili nerijetko u direktnom sukobu s njim.
Nije nikakva novost da recimo takvi navijači pređu u protivnički tabor za određenu nadoknadu ili da na primjer budu plaćenici tabadžije oko preuzimanja navijačke tribine za nekog drugog. Sjetite se "Janjičara" i onih nesretnih pripadnika "Torcide" iz Splita, koji su dobili žestoke batine na jugu Partizanovog stadiona.
O takvima uglavnom čitamo na stranicama crne hronike, a opet su najčešće na slobodi jer je stvar posve jednostavna, a zove se politika i izborna matematika. Vođe tzv. navijača kontrolišu masu, koja je i ogromno glasačko tijelo, a ne libe se da svoje ciljeve ostvare prijetnjama, ucjenama, a bogami i razbijenim glavama. Ako ustreba.
Dakle, vrlo "argumentovano" vam bude objašnjeno zašto je stranka A bolja od stranke B za vas i vašu porodicu.
Zauzvrat, takve političke partije im ne samo da tolerišu huligansko ponašanje već im takođe mogu uskočiti prilikom raznih tendera za "kačenje" na državne, entiteske ili kantonalne budžete, a usput i operu pare od nezakonitih ili polulegalnih poslova.
Teoretski, naravno, ovo se događa u cijeloj bivšoj Jugoslaviji...
Ako je to stvarno tako, mada sam uvjeren da su navijači u najvećem broju istinski ljubitelji fudbala poput Mostarca, koji je kupio 1.000 ulaznica za Veležov meč svjestan da zbog virusa neće moći da prisustvuje utakmici ili Čelikove pristalice koje su kupile više od 5.000 KM vrijednosti karata za meč u Kantonalnoj ligi, onda sam za to da se nakon što pobijedimo koronu, navijači ne vraćaju na tribine!
Dajte da ove "profesionalne" navijače pošaljemo u zavod za zapošljavanje, a na tribine vratimo ljude koji vole fudbal i sport, vole i "ginu" za voljeni klub, kao i porodice s djecom bez straha hoće li dobiti udarac, baklju ili topovski udar u glavu.
P.S. Pravi navijači žive za klub, a ne od kluba!
Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ