Uvijek je smiješan onaj koji zna sve odgovore, ili još gore, onaj koji pita učitelja dok ostali samo precrtavaju slova i brojeve sa table i čekaju zvono za kraj časa.
Nije mi uopšte srklet putovati busom. Bude, ono, gužva s vremena na vrijeme, pretoplo, pa prehladno pa smrdi burek, pa rakija, pa bus bruji, pa se pokvari, pa pauza, ali ja najčešće sve to prespavam. Tako, jer mogu, a planirala sam tako i ovaj put. Najteže je zaspati od Tuzle do Orašja, jer u nekoliko gradića i sela ulaze putnici pa mi ta gužva remeti čvrst san.
Sjela je na sjedište ispred mene neka gospođa, pedesetih godina valjda, fina, kulturna, ne smeta ona meni, ne smetam ja njoj, svaka gleda svoja posla. Malo prije Brčkog probudi me nečiji glas: razgovara gospođa sa novom gospođom koja je sjela do nje. Nova gospođa je baš glasna, još kroz san sam čula da nije putovala "ne pamti" i da je duša boli jer odlazi. Tako nešto.
Nisam ja planirala dalje slušati razgovor, ali imam uši, a nova gospođa prodoran glas. Sudbina je tako htjela da se njih dvije, otprilike istih godina, upoznaju u autobusu, negdje između Tuzle i Orašja, a obje rade u Italiji. Nova gospođa je ustvari tek pošla na svoj prvi, probni mjesec rada, pa joj ova Stara, što je prije sjela u bus, priča kako joj je lijepo tamo. Ne može ova Stara da se načudi kako ih je slučajnost spojila:
"Pa u koji grad ideš ženo, koga čuvaš, možda ih znam?"
Ova Nova sve odgovara kroz smijeh i sa "Ne znam".
"Pa ko će te pokupiti u Hrvatskoj?"
"Ne znam, ima neki čovjek s kombijem"
Stara blijeda, zabrinuta: "Pa kako se zove, hoćeš ga ti nazvati pa on dođe?"
"Hahahih, ne znam, bude on tamo valjda, pa nas odveze u Italiju. Ne znam ko je čovjek. "
Pošto je Italija zaseok, a i na nekoj stanici u Hrvatskoj nema drugih ljudi, auta, kombija... Razbudim se tako, imam nervni slom od tolike nezainteresovanosti ove Nove. Ima Nova onaj žuti papirić za bilješke "sticky notes" i tu 4-5 stavki: grad u koji ide, ime čovjeka kojeg čuva i valjda nekoliko izraza na italijanskom. Stara pročita ime grada i oduševljena je kako su blizu i kako će ovoj Novoj dolaziti na kafu i pokazati joj sve. Novoj svejedno, smije se ona, pa čak nije mnogo ni ushićena zbog te kafe.
Tužna je što odlazi, al mora, valja zaraditi, a ne zna ni u koji dio države ide. Kaže da ima dvije kćerke i nekoliko unuka, pa zbog njih ide, da im ima šta ostaviti. Znam, tužno je to i teško, ali se pitam šta njene kćerke rade na internetu, jer ga imaju sigurno. To su garant oni tipovi što igraju nagradnu igru na Facebooku, šeruju fotku i ne stave je na "public", pa stalno kukaju kako baš sve igraju, a ništa ne dobiju. Ne znam kako drugačije objasniti nezainteresovanost i neznanje te gospođe. Pa google maps je sad toliko gotivan da se mogla šetati kroz ulicu u koju ide!
Stara joj sad objašnjava kako će se ponašati na hrvatskoj granici :
"Ne smiješ reći da ideš raditi, reci da ideš familiji nekoj u Hrvatsku!"
Nova naravno nema pojma o tome, nema pare za pokazivanje, a i uvjerena je da to njoj ne treba jer:
"Koga, ba, briga gdje ja idem, neće me niko ništa pitati".
Peglali su je kasnije na granici duže nego sve ostale, ali pustiše je. Na stanici u Hrvatskoj se takođe čudila kako to da je tolika gužva u ovo doba noći i ne može naći kombi koji nju čeka. Izašla je tu, ne znam šta dalje bi, nadam se da joj negdje nisu uzeli organe.
Žena u sasvim zdravim, dobrim godinama, stara dovoljno da joj neznaje ne treba biti smiješno, a mlada dovoljno da može pamtiti i učiti ako želi. Najviše me iznervirao njen odnos prema tom neznanju. Ona zna da ne zna, ali zna da i ne želi naučiti. Taj nivo znanja ni Sokrat nije obradio. Odrasla je moja generacija u sličnoj sredini i jasno mi je kad takvo ponašanje vidim kod školaraca. Uvijek je smiješan onaj koji zna sve odgovore, ili još gore, onaj koji pita učitelja dok ostali samo precrtavaju slova i brojeve sa table i čekaju zvono za kraj časa.
Najviše je cool onaj koji ni svesku nije ponio pa samo sjedi i čeka zvono. Ali ajde, rekli bi, djeca ko djeca. Nova gospođa tako sjedi i smije se Staroj.
Ali ajde, rekli bi... šta bi rekli?