Ima od toga par dana. Bilo je već gluvo doba noći, kada mi se, dok je ispijao tek dvanaesti špricer, obratio banjalučki pisac, novinar i kolumnista Goran Dakić.
Ima on taj običaj da u gluvo doba noći pije dvanaesti špricer ili, pak, vinjak, i obraća se ljudima za svojim stolom. Možda malo preglasno, ali prilično precizno.
„Što se mi ne bi posvađali na mrtvo ime preko kolumni“, ispali iz čista mira dok je sipao kiselu do vrha u čašu sa bijelim vinom, jer je to, valjda, slavonski običaj. A Dakić voli Slavoniju.
„A što bi se mi posvađali, hajvanu, kad smo istomišljenici. Ne u sitna crijevca, ali o ključnim stvarima, životu, politici, dijelom i muzici, književnosti, konstitutivnim narodima, mislimo isto“, odgovorih mu, čisto da se stvar malo zakuva. Jer, u malom mozgu sam osjetio u kom grmu čuči Dakić, i šta mu je stvarna namjera.
„Pa dobro, slažemo se. Ali, ima detalja u kojima se naša mišljenja mimoilaze. Eto, ti, na primjer, ne voliš Balaševića, za razliku od mene. Zašto o tome ne bi polemisali? Ovom gradu fali ta vrsta rasprave. Nemam više živaca da odgovaram raznim korifejima površnosti. I sam znaš da su neki od najuglednijih beogradskih kolumnista fingirali sukobe, pa je narod, k’o alav kupovao novine za koje su pisali samo zbog njih“, odgovori pisac „Petodinarki“ koje su ovog ljeta pravi hit na morskim obalama od Hrvatske, preko Crne Gore, do Grčke.
„Dakiću, mi pišemo kolumne na portalima. Misliš da će neko zbog nas kupovati portale? Štampi spremamo posljednji pozdrav“, odvalih nelogičnu konstrukciju, ne bih li ga isprovocirao da što glasnije zareži i lupi štakom o astal, dovoljno da se zatrese, nedovoljno da se čaša prevrne.
Jer, i po pitanju važnosti i budućnosti štampe smo, opet, istomišljenici, romantičari, borci za posljednji list, posljednju kap olova. A to što ovih sedmica i mjeseci pišemo za portale je samo dokaz da smo tehnološki emancipovani konzumenti špricera u gluvo doba noći.
„Ne jedi g**na, znaš ti šta ja mislim. Nama treba konflikt“, zaurla Dakić i ubode suštinu.
I po tom pitanju smo istomišljenici. Iz konflikta ideja, duha i filozofije, iz sudara pogleda na svijet, vjere, identiteta, može da nikne kvalitetan proizvod, uzbudljiviji od svega materijalnog, vrijedniji od svega vidljivog.
„Teško ćemo proizvesti konflikt te vrste, Gorane“, dodajem, „prije svega jer u Banjaluci ne možemo imati konflikt različitih religija i naroda, kada smo, kao što kažu nepriznati rezultati popisa, prilično jednonacionalna sredina. Divan primjer te vrste kreativnosti je Sarajevo. Predratno Sarajevo. Sve ono vanvremensko što je nastalo u tom gradu - Kusta, Pušenje, Indeksi, Dugme, Bolero, Sidran, Šiba, Mirza, Bogdan - nastalo je iz konflikta duhova zaglavljenih u toj kotlini. Danas je, pak, što su potvrdili nepriznati rezultati popisa, i Sarajevo jednonacionalna sredina, u kojoj jedini konflikt proizvodi mafija. U istoj smo gabuli. I mi ovdje, i oni tamo imamo samo jedno – bijes. U takvom odnosu snaga ostaje nam samo park u kojem ćemo ili da štrajkujemo glađu ili da jurmo pokemone. Deder, naspi“, završih elaboraciju sa izrazom lica prekaljenog političkog analitičara.
Ne rekoh mu, jer tek sutradan mi to dođe u pamet, da u Banjaluci, ipak, postoji jedan pokušaj izazivanja konflikta. Problem je samo što je taj pokušaj postavljen na potpuno pogrešnim osnovama.
Cilj nosilaca tog projekta nije da iz konflikta koji nameću izađe nešto uzbudljivije od svega materijalnog, vrijednije od svega vidljivog, jer iz kritizerstva, autošovinizma, iluzorne superiornosti, moralnog onanisanja, frustracija, nezadovoljstva sobom i svime oko sebe, poređenja pokemona sa najbrutalnijim zločinima, takmičenja u pronalasku što bolesnijih konstrukcija za Banjaluku i Srpsku, ne izlazi ništa uzbudljivo, već ogavno i bljutavo. Izlaze prezir i nerazumijevanje.
Na istom polu sa takvima su oni koji vazda žele da svrstavaju, pa, šta god neko u ovoj zemlji kaže ili napiše, oni već imaju spreman šablon za pakovanje u esdesovce, dodikovce, četnike, komuniste, nacionaliste, šoviniste, trabante, kolonijaliste, genocidaše i zlikovce. I neću baš sve da ih nabrajam, Dakić je to već uradio, u više navrata. To je njihov konflikt, to nije naš rat.
I zato nije vrijeme za fingirane svađe. Što više budemo radili na razvoju zdravog konflikta ideja i duha, ovo društvo će imati šansu da opstane. Ili..
Društvo u kojem je moguće da je Škrbić bio ministar, a Gluhaković je sada, u kojem je Davidović bio gradonačelnik, a drugi Davidović traži pojašnjenje tvita, u kojem su Ćeranić i Sakan savjetnici, a Bosić lider opozicije, u kojem je Puhalo medijski i politički analitičar, a Novaković sportski komentator, dok Dodika u pucanju trojki jedino mogu da pobijede njegovi unuci. Društvo u kojem je Šukalo poslanik sa 260 glasova, a Majkićeva i Tadić primaju platu od 7.000 maraka.
Društvo u kojem se studira na rate, u kojem se književnici svađaju o beznačajnim nagradama, novinari rade za par stotina maraka. Društvo u kojem je konstatacija Bilje Knežević o vrućini vijest dana.
Dobro, prije da neće opstati nego što hoće. Uglavnom, napatićemo se, dragi prijatelju. Deder, naspi.