Kako praktično primjeniti upustva Milorada Dodika sa pobjedničkog skupa SNSD-a.
Ponovo je jedan snimak pokrenuo postizbornu lavinu u Srpskoj. Razlika u odnosu na 2014. godinu je što, u tehničkom smislu, ovaj put nema ništa sporno. U pitanju je video, a ne audio snimak na kojem se jasno vidi Milorad Dodik i poveća grupa klimoglavaca, pa ne postoji ni teoretska šansa da neki od dežurnih Ćeranića izjavi da je snimak montiran, podmetnut, spojen od više segmenata, niti da se sprema narandžasta revolucija, makedonski scenario, itd…
Tako bi bar trebalo da bude, mada nakon sinoćnjeg istupa predsjednika Republike, neko može da stekne utisak da na snimku od 30. oktobra nije Dodik, već osoba koja neodoljivo podsjeća na njega, dok su samo klimoglavci i oni koji aplaudiraju isti. Dodik je, dakle, na RTRS-u, u pauzi pitanja o putu u Kinu i da li je stigao da se odmori, te da li uopšte ima pravo da se odmara, donekle pokušao da ublaži stvar pa je rekao da se “crna knjiga” tiče samo ljudi koji su bili u SNSD-u, dobili mandat, i priklonili se drugim organizacijama. Ni riječi o prvom dijelu te rečenice sa snimka u kojoj poručuje da će “u crnu knjigu biti upisani oni koji su SNSD-u bilo kada na bilo koji način napravili štetu”.
A to već zvuči ozbiljno jer su stvari postavljene isuviše široko. SNSD-u je, naime, u proteklih deset godina, štetu nanijelo mnogo pojedinaca i grupa, razni blogeri, komentatori, novinari, poljoprivrednici, biznismeni, nevladini aktivisti, aktivisti tuđih vlada, strane službe, domaći izdajnici, strani plaćenici, otprilike svi izuzev zvanične opozicije u Srpskoj.
SNSD-u su štetu, istina, nanijeli i pojedinci i organizovane grupe iz njihovih redova, ministri, poslanici, tajkuni i polutajkuni, skorojevići i podrepaši, nudiguzi i tapšači po ramenima. Štetu toj stranci nanosi i sam Dodik i to upravo ovakvim govorima kada cijela javnost može da vidi da u toj partiji ne postoji niko ko bi smio da mu se suprotstavi, da mu skrene pažnju da nije u pravu, da griješi, vrijeđa, podmeće i konstruiše. Sa te strane gledano, Dodik bi trebalo da završi na vrhu te “crne liste”, jer je stranku pretvorio u organizovanu grupu klimoglavaca koji se oduševljavaju vođom, njegovim verbalnim egzibicijama i srdačno mu aplaudiraju.
U takvom odnosu snaga nejasno je, ili možda i nije, zašto je Igoru Radojičiću potrebno da priču o crnoj knjizi i selektivnoj pomoći lokalnim zajednicama pokušava da spinuje, da se pravi kao da se ništa nije dogodilo, kao da je sve to normalno, i to koristeći namješteno ili nespretno pitanje novinara da prokomentariše dešavanja na “glavnom odboru”, a ne na “pobjedničkom skupu”. Pobjednički skup, da znaju i druge kolege koji se ovih dana upuštaju u analizu Dodikovih govorancija, nije sjednica glavnog odbora neke stranke. Pobjednički skup je, jednostavno, pobjednički skup. Radojičić jeste pobjednik, a iako je ponekad izgledao kao lik koji pokušava da se otme uvriježenoj matrici funkcionisanja SNSD-a, čini se da mu sada to mnogo teže ide.
U ovoj drami u drugi plan je otišla činjenica da je sporni snimak objavljen na zvaničnom Jutjub kanalu SNSD-a, što nagovještava dvije stvari. Prva, da nikome u toj partiji nimalo nije sporno ono što Dodik govori, pa se nisu ni trudili da to ostane u krugu partije, što je teza koja je, kad se uzmu u obzir aplauzi i klimanje glavama, prilično utemeljena. Druga stvar je da je taj snimak svjesno postavljen na internet kako bi izazvao upravo reakcije koje je izazvao, što imajući u vidu politički habitus i iskustvo Milorada Dodika, takođe ne treba isključiti kao realnu mogućnost. Jer i sam Dodik je samo nekoliko dana nakon lokalnih izbora najavio da SNSD kreće u kampanju za opšte izbore 2018.
A šta je najava mrcvarenja Saveza za promjene u Sarajevu nego kampanja? Ili šta je praksa da ministri ne odlaze u opštine gdje vlada SZP, nego kampanja i politička borba? I da li Dodik uvijek razmišlja korak-dva dalje od opozicije? Razmišlja. Opasnije od toga, međutim, je što takav pristup za posljedicu ima jačanje linije podjela među po raznim šavovima podijeljenim srpskim narodom u ovoj zemlji. To niti je državnički, niti nacionalno odgovorno. A ima i nekih elemenata ideologija sa kojima smo imali posla ovdje i zbog kojih smo dizali ruke jedni na druge.
I na kraju krajeva, na šta će da liči praktična primjena odluke da ministri iz SNSD-a u opštinama u kojima je na vlasti SZP, posjećuju samo opštinske organizacije svoje stranke, a ne i lokalne vlasti?
Da li to znači da ako bi, na primjer, ne dao Bog, nekom od ministara pozlilo tokom posjete opštinskoj organizaciji SNSD-a u Kotor Varošu, on odbio da bude pregledan u tamošnjem domu zdravlja jer ga vodi čovjek iz PDP-a? Jebiga, rek’o Dodik – ne idemo kod njih u institucije i ustanove. Ili rikni, ili čekaj do Čelinca. Tamo su naši!
Suludo, zar ne?