Uloga mundijalskog žrijeba u izbornom procesu

Priznajem, pomalo mazohistički priželjkujem da kuglice žrijeba za grupe Svjetskog prvenstva 1. decembra u istu grupu spoje Srbiju i Rusiju.

Prije svega, to bi značilo da iz drugog i trećeg šešira u tu grupu ne bi mogla da upadne nijedna evropska selekcija, ali bi mogli Peru ili Meksiko, te Tunis ili Iran. A to bi već bila zgodna grupa za prolaz srpske reprezentacije u drugi krug, što bi, imajući u vidu način na koji se Srbija plasirala u Rusiju i sve druge igrarije oko te selekcije bio fantastičan uspjeh. Nisu Peru, Meksiko, Tunis i Iran nikakve velesile, a može se igrati čak i protiv Kolumbije ili Egipta koji bi u tom slučaju takođe „prijetili“ iz drugog i trećeg pota. Ali, ključna stvar je da neprelazna prepreka nije – Rusija. Bez obzira što je domaćin, ova reprezentacija, rekli bi iskusne kolege sportski komentatori, nakon utakmica Kupa konfederacija i prijateljskih mečeva, ne uliva pretjerano veliko povjerenje, a sa klupe je predvodi prosječan stručnjak kojem je jedan od važnijih aduta u reprezentaciji odlični, pomalo matori, Jurij Žirkov. Zaključujete da sumnjam da će Rusi proći grupu sa kim god da ih žrijeb sastavi. Ali, nije ovo mjesto gdje ćemo se baviti sportskom prognozom.

Uskok u grupu sa Rusijom Srbiji bi eventualno omogućio da sa domaćinom otvori SP. A to bi već bila neka druga priča.

Otvaranje je, uz finale, najvažnija medijska priča svakog SP-a. To gleda cijeli svijet, sjate se svi funkcioneri FIFA i kontinentalnih saveza, predsjednik države domaćina, premijer ili predsjednik države protivnika, a u ovom slučaju to bi bila prilika da u svečanoj loži završe i predstavnici država koje državu protivnika smatraju za maticu, a državu domaćina za velikog prijatelja i podršku...

Te 1974. godine još je važilo pravilo da prvenstvo otvori svjetski prvak, a ne domaćin. Na „Vald“ stadionu u Frankfurtu zauvijek obilježenom onim volejom Škije Katalinskog protiv Španaca, Jugoslavija je razbila Brazilce, ali kako je to obično bivalo u većini dramatičnih i važnih utakmica svih jugoslovenskih selekcija, pobjeda nije izvojevana. Bio je 13. jun. Završilo je 0:0. Na stadionu je bio tadašnji predsjednik SR Njemačke Gustav Hajneman, ne i Josip Broz. On je navodno u Njemačku došao nekoliko dana kasnije, kada su se fudbaleri posvađali oko premija i kada je miris novca prijetio da razbije ustaljenu komunističku matricu funkcionisanja društva. To SP je završilo debaklom za Aćimovića, Petkovića, Džajića i Bajevića, iako su razbivši Zair, uz već pomenuto otvaranje s Brazilom, ostali posebnim slovima upisani u istoriju fudbala.

Četrdeset godina kasnije u Sao Paolu Brazil je ponovo otvarao Mundijal, a sa druge strane je bila Hrvatska. Sumnjiv penal japanskog sudije, autogol Realovog Marsela, „špicoka“ Oskara i jedna genijalnost Nejmara viđeni su na terenu, a na tribinama, u centralnoj loži, predsjednica Brazila Dilma Rusef i premijer Hrvatske Zoran Milanović. Nešto dalje od njih, u hrvatskim obilježjima, sjedio je lider HDZ-a BiH i funkcioner Doma naroda Dragan Čović. Par dana kasnije promijenio je dres. Bukvalno. I navijao za BiH protiv Argentine na Marakani, što nije sporno. Čović, naime, ima pravo glasa i u Hrvatskoj i u BiH. Meč u Sao Paolu odigran je 12. juna, 2014. godine, tačno četiri mjeseca uoči opštih izbora u BiH na kojima je Čović pobijedio u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. To prvenstvo završilo je takođe debaklom, ali Brazila. „Elf“ im je spakovao sedam golova u polufinalu.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji biće otvoreno 14. juna naredne godine u Moskvi, na „Lužnjiki“ stadionu, nešto manje od četiri mjeseca uoči opštih izbora u BiH. I eto zašto je važno da kuglice spoje Srbe i Ruse i još projektuju da otvore prvenstvo tog četvrtka u 18 časova?

Bila bi to istorijska prilika da izbornu kampanju u Srpskoj obilježi fudbal, a ne referendum i Kosovo, priča o nezavisnosti i Bakir Izetbegović. Bila bi to redovna prilika da Milorada Dodika još jednom snime sa Vladimirom Putinom i Aleksandrom Vučićem i da to bude objavljeno na RTRS-u. Bila bi to istorijska šansa da Dodik ponovi da ne navija za BiH, već za Srbiju, ali da u duelu sa Rusijom navija da bude neriješeno i da dalje prođu obe selekcije. Bio bi to istorijski doživljaj koji bi u narednim mjesecima do oktobra mogao da prepričava na javnim tribinama i šatorskim druženjima u kampanji.

U tom slučaju, Dodiku bi ostalo samo da se istorija ponovi, pa da debakl doživi neko od ekipa sa terena koji su otvorile prvenstvo, a da zvaničnici sa tribina ostanu nedirnuti. Mada, Milanoviću i nije previše pomoglo...