Život u banjalučkoj građevinskoj utopiji.
"Mi smo to zvali džungla", priča Vladimir iz Borika komentarišući naselje koje se širi oko kafića u kojem se u tom trenutku nalazimo.
"Nikad nismo prelazili tranzit tamo u taj kraj".
Džungla - to je Filipović polje, danas formalno nazvano Mjesna zajednica Borik 1, a među ljudima poznatije kao neimenovana grupa stambenih zgrada "iza hrvatske ambasade", tačnije, između Vrbasa i Kampusa, Rebrovca i Toplane.
Ne tako davno ovo je bila teška periferija, presječena sa dva-tri mala sokaka, kućama, kućicama i baštama. Tamo iza Toplane i Elektrokrajine, u slijepo crijevo prema riječnoj krivini gdje Vrbas zavija oko Ade, zalazili su samo (hrabriji) pecaroši.
Danas, cijelim pejzažom nekadašnjeg polja dominiraju višespratne zgrade. Žute, smeđe, sive, narandžaste. Između zgrada to je i dalje, kao što je onaj Afrikanac jednom napisao za Split: "U suštini Afrika, ali sa strujom". Sa strujom i sa zgradama u kojima kvadrat stambenog prostora košta ne manje od 3.500 KM. Tipična priča o urbanizaciji u Banjaluci. Nekada, to je bilo kukurizište, njiva ili predgrađe, sada je blok zgrada. Zgrada i ničega.
U MZ Borik 1 ulazi se i dalje uskim sokakom sa istočnog tranzita i isto tako izlazi direktno na tranzit. Markantni simbol ovog dijela grada, velika, stara cisterna za vodu, stoji na ulazu kao podsjetnik. U naselju nema ni pravih ulica, ni trotoara, a između dva bloka zgrada raste divlje zelenilo.
Iz Ulice Milana Karanovića na Bulevar Živojina Mišića vodi tijesna ulica pored konzulata Hrvatske, pravo na raskrsnicu u kojoj se u saobraćajnom špicu napravi „čep“ pa se kolona automobila pruža se sve do pruge kod Olimpijskog bazena. Pored pumpe „Super petrol“ napravljen je improvizovani izlaz - prečica, preko kojeg vozači izlaze na tranzit i svi se već godinama prave da ga ne vide. Pumpa je sada skoro integralni dio ulice, fizički nije odvojena od kolovoza, obližnjeg trotoara i prodavnica.
U dva tri skorašnja protesta stanovnici ovog naselja skrenuli su pažnju na nagomilane probleme, pogotovo nakon tragične nesreće na Rebrovačkom mostu (o kojem bi se takođe mogao napisati roman). Ukratko, osjećaju se zarobljeno, kao da su i dalje na periferiji i u džungli. Nema pravog pješačkog prelaza, pogotovo za djecu, nema parka, nema vrtića, nema ulica, nema igralište. Samo zgrade.
Kada birate stan na sajtu ili katalogu investitora, vi vidite samo stan i neku zamišljenu buduću projekciju zgrade. Nakon podizanja kredita i krvavog otplaćivanja kvadrata stvarnost koja vas čeka sličnija je Kingstonu na Jamajci nego „eskluzivnom naselju u mirnom dijelu grada u blizini svih važnijih institucija“.
O tome najviše mogu ispričati stanari u Novom Boriku Đoke Davidovića, bar oni koji su se uselili u kupljene stanove jer postoje i drugi koji nisu bili te sreće.
U Banjaluci investitor je neko ko ima dovoljno para i veza da „riješi“ sve što treba kako bi gradnja počela. U suštini, pare je najlakše naći, a ovo ostalo je malo komplikovanije ako ne znate ko je ko, ko s kim, kad, kako i gdje.
Ekonomija građevinskog buma u Banjaluci je jednostavna. Stanovi su jedina stvar u koju ljudi mogu uložiti novac. Nekretnine su jedina sigurnost i stanogradnjom se bave svi. Svako ko se iole opasulji pokušava da se ušemi u investiranje. Mnogi to rade pametno, u tišini, za neke druge svi znaju ko su u šta su. Neizgrađene u širem području centra grada ostale su pustare iza Kampusa prema Vrbasu i Česmi (to žele da nazovu Banjaluka na vodi) i ogromna industrijska zona iza Sajma, oko "Jelšingrada" i starog Predgrađa. Na južnoj strani mnogo potencijalnog građevinskog prostora zauzima "Kosmos". Ne treba da gledamo u kristalnu kuglu da predvidimo šta će tamo biti.
Prostor je resurs i ovaj grad ga troši ubrzano. Renta koju pritom zaradi bude spržena kroz jednogodišnji budžet. Dio ode u socijalna davanja, a škole, vrtiće i mostove grade donacije iz Srbije. Da ne zaboravimo, „prvi put u istoriji“ grade se parkovi.
Ljude ne zanima Kulin ban na mjestu gdje je svakako bio park. Niko neće preći tri kilomentra iz Filipović polja da bi sjedio ispred Tvrtka Kotromanića u sred kružnog toka. Ljudi hoće klupe, igralište i fontanu ispred svoje zgrade tamo gdje provode najviše vremena.
Zgrade se u ovom gradu prave kao što se grade kuće. Riješiš zemljište negdje u centru gdje je neka stara kuća i već sutra stižu mašine: ruše, praše, bruje, blokiraju pola ulice, režu, prekopavaju, krpe, kamioni dovoze i odvoze, zatrpavaju, betoniraju, zida se kula od nekih pet, šest , sedam spratova sa predivnim pogledom na susjednu zgradu, potpuno drugačijeg oblika ili fasade, ili sa panoramom prema krovovima kuća koje će uskoro postati zgrade.
Stanari ovih zgrada u poslijepodnevnim časovima šetaju djecu i kućne ljubimce u vibrantnom okruženju. Mogu da biraju između porodičnog odlaska u jednu od obližnje četiri kladionice, tri apoteke, fitnes-centra koji nema dovoljno prostora, ili u dvije pod zgradu uglavljene kafane. Razvijajući usput vještinu reli-vožnje kolica za bebe između parkiranih automobila.
(MONDO)