Milorad Dodik je najveća propuštena šansa Bosne i Hercegovine.
Tu šansu političke elite iz Sarajeva, okupljene u političkim strankama sa bošnjačkim predznakom, nisu iskoristile.
Ne da se nisu lično okoristile - sve elite jesu, to je vidljivo golim okom - ali nisu iskoristile šansu da zbog godina i decenija u kojima je Milorad Dodik bio glavni politički faktor iz Republike Srpske, učvrste i izgrade novu, dejtonsku Bosnu i Hercegovinu. Oni su htjeli neku imaginarnu, svoju, preobučenu u odoru one stare koja je postojala do 1992. godine.
Te Bosne i Hercegovine nema, a nema ni nove. Šta danas imamo? Izvjesna Žana Sudžum je juče dobila otkaz u Sarajevu jer su mediji iz tog grada izvršili udruženi lov na njenu "glavu" (ili ugovor o radu) kao lov na vještice. Šta je njen grijeh? Bila je na listi Socijalističke partije iz Republike Srpske. Isti ti mediji, kao vukovi u kavezu, razvlače jutros meso koje im je sinoć u čeljusti bacio upravo Dodik informacijom o mađarskim policajcima u Republici Srpskoj. Veoma sam zabrinut o čemu će ti mediji pisati ako Dodika više ne bude u politici.
Ali da se vratimo na početak. Zašto je Dodik propuštena šansa? Milorad Dodik je kooperativan i pragmatičan političar. Kooperativnost, snalažljivost, oportunizam i pragmatičnost su bili njegovi atributi od početka reformističke političke karijere u Jugoslaviji, kroz ratne i poslijeratne godine, pa i kada je hazarderski došao na mjesto predsjednika oktroisane (uz pomoć stranaca) Vlade Republike Srpske 1998. godine. Dodik je čovjek mira, a čak je i pokojni Pedi Ešdaun tvrdio da on nije nikakav nacionalista.
Dodik je u vrijeme najveće političke i vojne moći zapadnih zemalja, predvođenih SAD-om i kada nije imao ni podršku u Beogradu, pristajao na teške kompromise i sprovodio politike koje su ultra pro-zapadne i popustljive. Kasnije je svoje principe samo prilagođavao, noseći u torbi interese i nadležnosti Republike Srpske, vješto trgujući njima kao jedini ovlašteni predstavnik. U SNSD se pravdaju da nije mogao drugačije (inače je to njegov manir, da sve svoje odluke i popuštanja pravda da je to tako moralo i da je on na kraju ipak "pobijedio" jer on na kraju ostaje i opstaje na vlasti - što mu je glavna ideja vodilja).
Za taj period, s kraja devedesetih, upravo sada ga prozivaju političari iz opozicije? Jer je bio kooperativan, kao što oni sada žele da budu? Žele, ali ne mogu jer nisu politički sposobni.
Ono što Dodik zna ili osjeća jeste da birači iz Republike Srpske, a pogotovo opozicija, neće stvarni politički sukob sa moćnijim protivnikom (Zapadom), jer su ga teško preživjeli u posljednjoj deceniji XX vijeka. Zna da su kritike da izdaje i prilagođava principe i uzalud tjera NSRS da usvaja zaključke i zakone koji ne žive u praksi, samo to - kritike - te da niko ne bi bio spreman da stvarno te zakone i sprovede.
Dodik je i sada kooperativan za onoga ko hoće to da vidi. U pretposljednjem pojavljivanju na sudu za svoje poteze krivio je savjetnike. Skoro pa da je hvalio sve ostale visoke predstavnike i priznao im legimitet za nametanje odluka. On uvijek ima nekoliko priča, kao nekoliko proizvoda na svojoj tezgi, a sve u zavisnosti s kojom mušterijom pregovara: da li je to sudija, opozicija, Aleksandar Vučić ili narod na mitingu.
U posljednje vrijeme uoči same presude Dodik uporno govori kako će NSRS braniti Ustav BiH i pregovarati sa Federacijom do iznemoglosti. Međutim, oni isti mediji, ali i opozicija, to tumače ovako: "Pogledajte kako se prepao, a juče je prijetio". Kao da ne umiju da saberu dva i dva.
Ko ima kokošije sljepilo i pred očima su mu samo agresija, genocid, srpski svet i Putin, on ne vidi ništa. Prvo, ne vidi da takvo etiketiranje više nema kupca na globalnom političkom tržištu, što će pojedine političare poput Denisa Bećirovića ili Elmedina Konakovića vjerovatno dovesti do prosjačkog štapa (ako žive samo od plate).
Dakle, političke elite BiH nisu iskoristile šansu za gradnju dejtonske BiH, ali nisu ni strani faktori. Pitanje je šta su oni htjeli? Danas, 2025. godine njihovo htijenje, kakvo god da je bilo, promijeniće se. Amerika kao Mjesec koji upravlja plimom i osekom politike u BiH trenutno šalje signale da je BiH uopšte ne zanima.
Naša bijedna realnost je da kada pišemo o politici, ne pišemo isključivo o izborima i demokratiji, o izabranim političarima, biračima i njihovim odlukama već o tome šta odlučuju i šta žele stranci. Autor ovog teksta je na pres konferenciji u Banjaluci pitao Majkla Marfija: "Da li se vi ipak previše miješate u politički život u BiH?", a on je odgovorio da samo ispunjava zadatke "svog predsjednika Bajdena".
Stranci su jedini koji ne polažu odgovornost, a donose odluke koje se tiču svih građana BiH. Šmit ne može platiti političku cijenu, ne može ni Marfi. Po manjku odgovornosti za greške i loše odluke prati ih sudije i tužioci. Doduše, skoro nikakvu odgovornost nemaju ni političari, osim - što je ipak velika razlika - idu na izbore. Po količini neodgovornosti prate ih mediji što građanima može dati sliku o jednoj vertikali moći koja upravlja entitetima i Bosnom i Hercegovinom.
Trideset godina reformi i u BiH je nastala stvarnost koju niko neće da prizna. Postoje dva entiteta i tri javnosti. Postoji i Brčko, poseban svijet. Ko prvi konstatuje to i napravi politički program on je čovjek sadašnjosti i budućnosti.
Trideset godina od Dejtonskog sporazuma došao je kraj suočavanju s prošlošću i sada je vrijeme za sučavanje sa sadašnjošću.
Da, BiH po međunarodnom pravu i UN postoji od 1992. godine, ali realno, država koja se raspala 1992. ponovo je sastavljena 1995. Te nove BiH nema bez Republike Srpske ne zato što većina građana RS to želi već zbog proste političke logike. Omađijani Dodikom i Srpskom u Sarajevu se nikad ne zapitaju: Ako nema Republike Srpske, šta će onda biti sa Federacijom? Ako nema Dejtonskog sporazuma, onda nema ni Vašingtonskog. Realnost koja se ignoriše biva predočena na skoro svakom mostarskom fudalskom derbiju.
Što se tiče Republike Srpske, Dodik je previše stvari vezao sa sebe i građani osjećaju da ih to opterećuje. Nije nadrastao sebe. To bi značilo povremeno gubljenje vlasti ali sigurnije dobijanje istorije. On je pristao da ide na sud "koji ne priznaje", a tamo se nije držao onako kako Srbi zamišljaju da se "sužnji" drže pred političkim sudom. Uvijek tražeći od drugih da ga malo brane, da ga ne daju...
To se osjetilo i juče u njegovom glasu kada je na kraju govora na mitingu rekao (parafraza): "To sam ja, vaš Mile".
Svaki političar na kraju zavisi od volje birača, pa i naš. U tom smislu smo napredovali i kod nas živi jedna kržljava demokratija, ali ipak demokratija. Dodik ima odgovornost za ono što čini i izgovara. Možda ne izgleda tako, ali cijena za sve na kraju uvijek bude plaćena.
Visoki predstavnici i sudije ne polažu račune nikome.
Kakva god presuda da bude, a i sam optuženi je rekao da očekuje osuđujuću, dolazi jedno novo vrijeme, za Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovnu. Kraj tog perioda nije moguće odrediti, ali nazire se negdje tamo da u tom novom vremenu u BiH neće biti visokog predstavnika, ili će njegova uloga biti manja, sve manja i manja.
Možda ista takva sudbina čeka i sadašnjeg predsjednika Republike Srpske - da bude ono žilavo meso koje posljednji strani namjesnik u Evropi nije mogao da sažvaće do kraja, pa su sada obojica umorni, kao dva iscrpljena boksera, svako u svom uglu, čekajući odluku sudije. Kakva god da bude današnja presuda pravi sudija biće vrijeme koje dolazi, a ne uvažena Sena Uzunović.
*Stavovi autora kolumni ne odražavaju nužno i stavove redakcije portala Mondo
(MONDO)