Postoje bar dva dokaza da su ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini najbolji i najpošteniji ljudi na svijetu.
Prvo je to što su pošteni. Nigdje na svijetu nema čovjeka koji se - na primjer - stidi nasuti goriva za pet maraka. Za svoje pare u svoj automobil.
Nemoj bolan za petaka, sramota je. Misliće neko da si goljo, bijeda i fukara.
Tačno nekako kao da se smanjiš i pokunjiš pred onim pumpadžijom, predstavnikom i krajnjom ispostavom moćne naftaške industrije koja pokreće svijet. Kažu ima i pumpi gdje neće da ti naspu za "petaka". Tvog "petaka", u tvoje vozilo!
Naš narod se većinom stidi i neće da sitničari. Sramota je nasuti goriva za pet ili 10 maraka čak i ako si ih pošteno zaradio. Što je poštenije neko zaradio marku, više se stidi da za nju naspe goriva.
Mnoge je sramota da čekaju kusur od 10, a kamoli pet feninga. Uvijek se to ostavi prodavačici (što je u redu) ili marketu i tržnom centru koji namjerno formiraju cijene poslije kojih nema kusura.
Drugi dokaz dobrote, poštenja i širine našeg čovjeka je što ga bog ne može odvojiti od cigara, pive i - automobila. Ni po koju cijenu, a ne bijednih 15 feninga.
Rođak iz jednog manjeg mjesta u Srpskoj nedavno mi je izložio poslovnu ideju: "Treba napraviti onu automatsku auto-praonu. Naši ljudi vole aute i šta god da se desi, kako god da žive, oni voze i paze svoj automobil".
I u pravu je čovjek.
Trebalo bi neko složno i konstitutivno saopštenje poslati vlastima, sa naslovom: "Koliko god vi poskupljivali, mi ćemo izdržati: pušićemo cigare, piti alkohol i voziti automobile".
To su sve neke, možda pomalo arhaične, tradicionalne osobine našeg stamenog i napaćenog, ali nepoljuljanog čovjeka.
S druge strane, ljudi na vlasti su, valjda zbog silnog i neprestanog truda na putu u Evropu, poprimili prave zapadnjačke osobine.
U tom neprestanom radu, naporu i pokušaju da nas privedu u civilizovan svijet, oni su se negdje u nekom trenutku ''otkinuli'' od suvišnog osjećanja sramote. Ne znaju šta je to. Zaboravili. A ni gorivo ne sipaju sami.
Druga osobina koji su poprimili družeći se sa ambasadorima i putujući u Brisel i Vašington je proračunatost. Kao što i priliči onima koji se brinu za ekonomski napredak zemlje.
Imajući to u vidu i znajući da naš čovjek neće zakidati zbog poskupljenja goriva za pokoji fening, jer je, kako smo utvrdili, on slika i prilika dobrog i poštenog građanina, oni su dobro i pametno izračunali i povećali daždbine (to je ono kad neko nešto daje: mi dajemo kad sipamo gorivo) za 15 feninga.
Pa nećemo se sad zbog 15, 18 ili 20 feninga ljutiti, a za vrijeme rata je litar goriva znao biti i 10 maraka (njemačkih).
A sad trk na pumpu, nije sramota nasuti, pa makar i za petaka.