Stidne dlačice kroz istoriju

I stidne dlačice se mogu brijati, šišati, plesti, farbati. Kažu da im se može dodati i "po koja vještačka" za bolji utisak… Njima se može izraziti i pogled na svijet, mogu se poslati političke poruke, signali ugnjetavanja kao i simboli svih mogućih vrsta sloboda. Možemo ih prikrivati, ali i pokazivati - bilo samo odabranima, bilo javno, na plažama i javnim kupalištima.

Stidne dlačice bile su i ostale izuzetno važan dio tjelesnog izražavanja, a naš odnos prema njima mijenjao se kroz vijekove i različite kulture. Koliko te različitosti i danas postoje pokazuju mnogobrojni primjeri. Dok su recimo stidne dlačice u nekim kulturama Afrike i Okeanije, još i danas simbol plodnosti, a u Japanu znak izuzetne ženstvenosti, one su na području (današnje) Evrope i Sjeverne Amerike često znak nebrige o tijelu, pa čak i nekulture, piše "Dojče vele".

Tako primjera radi u gotovo nijednom pornografskom filmu snimljenom proteklih godina u ovim zemljama, nećete vidjeti nijednu glumicu ili glumca koji na i oko polnih organa nisu u potpunosti obrijani. Međutim, da takva moda i navika stalnog depiliranja može imati čak i za "prave“ glumce nezgodne posljedice, svjedoči primer Kejt Vinslet.

Ona je, kako je sama izjavila, tokom snimanja filma "Čitač", morala na intimnom dijelu tijela da nosi "periku", jer usljed čestog depiliranja, više nije prirodno bilo moguće postići izgled tipičan za ženu pedesetih godina prošlog vijeka koju je glumila.

Perike su se na ovim dijelovima tijela nosile i ranije. Prvi put se pominju u nekim istorijskim zapisima iz Engleske, iz ranog 17. vijeka, gde su bile vrlo popularne među prostitutkama. Umjetnost, slikarstvo (barem ono klasično) ih međutim nikada nije posebno cijenilo. To se najbolje vidi na primjerima potpuno obrijanih renesansnih Venera i Afrodita.

A to je s druge strane imalo za posljedicu da je jedan od najvećih istoričara umjetnosti 19. vijeka, Džon Ruskin, u svojoj prvoj bračnoj noći navodno doživeo nervni slom kada je pored sebe ugledao ženu koja je, gle čuda i užasa, na intimnim dijelovima tela imala dlačice kao i on sam.

Susrete s nagim ženskim tijelom, veliki Ruskin je do tog trenutka imao jedino ispred platna velikih majstora, koji su ga prikazivali u idealizovanom "izdanju". Ovaj prizor ga je navodno toliko uzrujao da je pobjegao glavom bez obzira i bez i najmanje želje za povratkom u bračno gnijezdo. Brak je tako nakon nekoliko dana anuliran, a Ruskin se, traumatizovan ovim iskustvom, nikada nije ponovo oženio.

Međutim, istorija poznaje i sasvim drugačije primjere. Tako je veliki pjesnik, Lord Bajron bio pravi obožavatelj ženske kose, ali i stidnih dlačica. U njegovoj ostavštini, masi pisama koje je dobijao od svojih prijateljica i koja se i dan danas čuvaju u arhivima poznatih muzeja, mogu se još uvek naći upravo one - male, kovrčave dlačice svih boja i nijansi.

Neke kulture, kao ona sjevernoameričkih Indijanaca otišle su po ovom pitanju mnogo dalje od pomenutog pjesnika. Indijanci su doduše smatrali da je svaka i najmanja dlaka na tijelu ovde stigla greškom, pa su ih neumorno uklanjali, čupkajući ih golim prstima. One su za njih bile znak animalnosti, nešto čemu je znači mjesto na životinjskom, a nikako na ljudskom tijelu.

U tom smislu, smatrajući upravo ženske stidne dlačice simbolom animalnosti i seksualnosti, Indijanci plemena Dakota upravo su njih koristili u svrhu zastrašivanja neprijatelja i to tako što su svoju (ratničku) odjeću ukrašavali dlačicama koje su čupkali svojim suprugama i, navodno, sestrama.

Danas ovakvih običaja više nema, a dlakavost je omraženija, čak i na tijelima muškaraca. Trend koji je krenuo iz SAD, uz podršku čitave industrije raznih aparata za brijanje, lasera za trajno uklanjanje dlaka svih vrsta, aparata za depilacije, kreme, voskove, zahvatio je i Evropu. Dlakave noge, ruke, područje ispod pazuha, a tako i dlakavost na intimnijem dijelu tela u međuvremenu je na jednako "dobrom" glasu kao i loš zadah iz usta ili miris znoja...

(MONDO)