Mitropa kup u vitrinama Borca

Kao četvrtoplasirani jugoslovenski prvoligaš, isto bodova kao i Proleter iz Zrenjanina, Borac je izborio učešće u Mitropa kupu, najstarijem evropskom klupskom takmičenju, koje traje još od 1927. godine. Putovanje u Italiju, na jug u Fođu. Rat je već harao bivšom Jugoslavijom. Rukovodstvo kluba traži i specijalno osiguranje za Borčevu ekspediciju jer je bilo nagovještaja da će u Fođi Banjalučani biti napadnuti: pominjani su islamski "komandosi-osvetnici" i "sveti ratnici". Kompletna organizacija putovanja za Fođu išla je uz pomoć Fudbalskog saveza Jugoslavije.

U Borac je stigao faks italijanske policije koja garantuje sigurnost, odnosno da će biti preduzete najveće mjere obezbjeđenja. U svojstvu direktora Borca tražio sam garanciju italijanske Vlade. Stigao je i taj dokument.

Putovanje avionom. Ali, već na startu, prije poletanja, silni problemi.

Na aerodrom "Mahovljani" stigli smo ujutro, tačno u dogovoreno vrijeme, aviona nema! U aerodromskoj zgradi koja je uveliko bila pod vojnom kontrolom, saznajemo da od leta neće biti ništa; noć ranije donesena je odluka o zabrani letova iznad BiH! Borac je zbog "zatvorenog koridora" većinu svojih utakmica u aprilu i maju 1992. godine igrao u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, putujući isključivo avionom. Zovemo Beograd, koristeći ranije veze.

Piloti nam kažu da su na njih već pucali negdje iznad Dervente, ali zbog korektnog odnosa i već izgrađenog prijateljstva, uz rizik i na svoju odgovornost, kažu da će doletjeti u Banjaluku. Igrači su nervozni. Većina ih još drijema. Nakon više od jednog sata, pojavljuje se čelična ptica. Oduševljenju nema kraja. Niko i ne razmišlja o riziku da avion bude srušen!

Letimo za Tivat. Vrijeme brzo prolazi. Beskrajno more, letjelica se provlači između stijena, i slijeće na aerodrom.

Borčeva ekspedicija smjestila se u hotel u Tivtu. Odmor do večeri, kada smo trajektom "Sveti Nikola" krenuli put Barija...

Vedra noć, ugodno putovanje, na restoranskoj terasi, u prijatnoj atmosferi, pričamo sa Dušanom Maravićem, koji nam se pridužio i biće član naše delegacije. U razgovorima dominira koliko fudbal, toliko i rat.

Dušan Maravić, nekadašnji as Crvene zvezde i reprezentativac, sada član FIFA porodice, priča:

- Prije trideset dvije godine olimpijska reprezentacija Jugoslavije učestvovala je na Igrama u Italiji. Tad smo osvojili prvo i jedino fudbalsko olimpijsko zlato. Nerazdvojan sam bio sa Banjalučanima Tomom Knezom i Veljom Sombolcem, koji je već bio prešao u Partizan. Sombolac je odigrao sve utakmice na olimpijskom turniru osim finalnog, a Tomo i finalni. Bili su majstori fudbala. Obojica! Sa Veljom sam ostao u prijateljskim odnosima sve do danas. Kako je onda igrao na Olimpijadi... Protiv Italijana u polufinalu "makazicama" je izbacio loptu iz praznog gola. Tad se i povrijedio, Ali, stisnuo je zube, igrao i produžetak, spretan u napadu, u odbrani neprelazan, bio je igrač utakmice. Stradan, kad se ohladio, teško je stajao na nogama. Zato je izostao sa finala.

Sjeća se 1962. godine, kada je sa Zvezdom igrao za bodove u Banjaluci. Bilo je 2:1 za Borac, a on je postigao jedini gol za Zvezdu. Oni koji duže pamte, u ekspediciji Borca, prije svih potpredsjednik Živko Stanić, govore kako je tada Vanjaluka dočekala Dragoslava šekularca. Kao fudbalsko božanstvo! Iz hotela "Palas", gdje je odsjela Zvezda, Šekija je do stadiona pratilo više od hiljadu ljudi. Ide Šekularac, za njim svjetina. Stane Šekularac, stanu svi; on se zalgeda u izloge u Gospodskoj ulici, ljudi gledaju u tom pravcu. Šekularac je tada bio najpopularniji jugoslovenski fudbaler, možda i sportista uopšte.

Uz Pelea, Garinču, Di Stefana i Sivorija stručnjaci su ga smatrali za jednog od najboih fudbalera planete.

Igrači su poslije večere otišli na spavanje, a rukovodstvo, zajedno sa Maravićem, ostalo do ranog jutra, pričajući priče o fudbalu koje nikad nemaju kraja.

Evo nas u Bariju, gdje je zvezda godinu ranije postala evropski klupski šampion. Brzo prolazimo carinsku proceduru. A onda neviđeno obezbjeđenje. Preuzima nas italijanska policija. Specijalni autobus, pratnja od desetak policijskih džipova, policajci na motorima...

Promiču pitomi krajolici, kraj je maja, sve živi, cvjeta...

Domaćin nas je smjestio u izuzetno luksuzan hotel na periferiji Fođe. Velika zgrada je ispražnjena zbog naše sigurnosti, tako da smo samo mi gosti. Domaćini ljubazni. Dobili smo i prevodioca. Trener Zoran Smileski dobro se snalazi na italijanskom, pa nam je i on na usluzi. Obavještavaju nas da su karte za utakmicu rasprodane.

U hotelu se odmaramo... Borac izgleda kao svjetska ekipa. Jednoobrazna odijela, košulje, kravate, cipele...

Posljednji dogovor. Predsjednik Grahovac upozorava igrače da se sportski ponašaju, da ne podlegnu atmosferi na stadionu, da ne nasjedaju na bilo kakve provokacije. Da je Fođa petoplasirani klub italijanske Serije A; da je prije četiri dana u prvenstvu pobijedila Milan čak sa 6:2, ali da nismo bez šanse. Autobus klizi ka stadionu koji je smješten u samom centru grada. Probijamo se kroz masu svijeta koja hita na utakmicu. Svi su manje-više obučeni u crveno-crnu boju, kao Milan, a to je boja i Fođe. Sat do početka susreta, a stadion je već grmio sa svih strana.

Domaćin nam je Alfredo Mici, jedan od ključnih ljudi Italijanske fudbalske federacije. Tu su još i zvaničnici UEFA. Sa njima u društvu je Dušan Maravić.

- Nije Borac mačji kašalj, već klub iz samog vrha jedne od najkvalitetnijih evropskih liga. To je mišljenje i funkcionera Fođe. Neko ko je na posljednjoj zvaničnoj listi UEFA uvršten među stotinu najboljih evropskih klubova, mora se poštovati. Borac će i danas biti pravi Borac – ne koleba se Maravić.

Utakmica počinje.

Svaki napad Fođe prati urnebes sa tribina. Borac se odlično drži. Trenutak nepažnje i 1:0 za domaćina. Na teren lete papiri, trake, jastučići... Borac se organizuje i sjajnu akciju šašivarević završava evrogolom sa dvadesetak metara.

Prvo poluvrijeme 1:1. U nastavku, ponovo Fođa dolazi u vođstvo, a izjednačije Lipovac udarcem glavom.

Kraj regularnog toka 2:2.

Slijede penali.

Smjenjuju se udarci sa jedanaest metara i golovi. Onda sve odlučuje golman Simeunović, brani jedanaesterac, i mi smo u finalu.

Stadion, nakon šoka, se pribrao. Odjekuje aplauz. "Borčevci" razdragano trče terenom.

Uveče u hotelu dok smo skromno slavili, bar je deset puta nacionalni kanal italijanske televizije u raznim informativnim sportskim emisijama i insertima oponovila golove sa utakmice Fođa – Borac. Pogotovo su ponavljali onaj gol Šašivarevića.

Sutradan je stadion, na finalnom meču, bio prazan. Nigdje žive duše, domaćini nisu mogli da prežale poraz.

U pozorišnoj atmosferi Borac je odigrao jednu veliku utakmicu protiv mađarskog Vašutaša. Ponovo je u regularnom toku bilo neriješeno, sada je 1:1, na penale Banjalučani su bili spretniji. Veliki pehar predaje se kapitenu Stojanu Malbašiću, predsjednik Anđelko Grahovac prima zlatnu plaketu UEFA, golman Milan Simeunović proglašen je za igrača turnira.

Ovo je veliki trenutak za Borčevu istoriju.

Uz fudbalske velikane, kao što su Bolonja, Rapid, Milan, Sampdorija, Ferencvaroš, Zvezda, upisuje se i ime Borca.

Vraćamo se za Banjaluku, sa generacijom koja će ostati upamćena kao prvi osvajač međunarodnog fudbalskog trofeja u Borčevoj istoriji: Stojan Malbašić, Amir Sušić, Adnan Šarčević, Branko Kovačević, Almir Filipović, Goran Đukić, Zvonko Lipovac, Vito Štavljanin, Milan Simeunović, Fuad Šašivarević, Amir Kaltak, Milorad Bilbija, Mario Mataja, Radovan Gajić, Ljubiša Šušić, Samir Habibović Šaban.

Nažalost, kod kuće je već uveliko gorio ratni plamen. Jugoslavija, koju je Borac predstavljao, polako je izdisala...

Poslije finala i senzacionalne pobjede, jurili smo za Bari, na trajekt za povratak kući, plašeći se – pomalo – da nam neko ne oduzme pehar koji smo osvojili u sportskoj borbi!

Samovoljno nas napuštaju igrači koji "više ne vole" Borac, što će reći "ne vole ni Jugoslaviju".

Kolovođa Fuad Šašivarević, rođen u Banjaluci, od pionira do seniora u Borcu. Trener Zoran Smileski ga pita:

- U Banjaluci su ti roditelji, zar nemaš želje da sa navijačima proslaviš najveći uspjeh u istoriji kluba?

On odmahuje. Ne interesuje ga. Ode sa sportskom torbom niz ulicu.

Borac je naredne godine, kao pobjednik, trebalo da bude domaćin u završnici Mitropa kupa i da brani najstariji trofej evropskog fudbala. Međutim, zbog ratnih prilika to se nije dogodilo, a veliki srebrni pehar ostao je za svagda u klupskim prostorijama banjalučkog kluba. Godine 1992. na vječnoj listi UEFA Borac je uvršten među stotinu najuspješnijih evropskih klubova.

(odlomak iz knjige Tome Marića Borac i sport ponos grada)