Slavoljub Đorđević prisjetio se igranja za trebinjski Leotar sa kojim je osvojio prvo izdanje Premijer lige BIH prije 20 godina.
Ove godine obilježava se dvije decenije od osnivanja Premijer lige BIH u fudbalu, a prvi šampion prvije dvije decenije postao je Leotar iz Trebinja.
Titula šampiona BIH osvojena je pod dirigentskom palicom Mileta Jovina, koji je u grad na Trebišnjici doveo nekoliko mladih fudbalera Crvene zvezde, među kojima je bio i Slavoljub Đorđević.
Bivši fudbaler crveno-bijelih, Leotara i još nekoliko klubova, a sada trener Radnika iz Surdulice u intervjuu za "Glas Srpske" prisjetio se igranja za Leotar i osvajanja titule u trenucima kada je još sve bilo puno nacionalnog naboja.
"Vrijeme je baš brzo prošlo, da me niste podsjetili, nisam ni razmišljao. Jesu li planirali u Leotaru šta, da obilježe taj datum? Rado bih došao, možda da odigramo revijalnu utakmicu", počeo je Đorđević, a onda ispričao koliko je bilo teško osvojiti prvo prvenstvo BIH.
"Inače teško je bilo gdje biti prvak, a kamoli u BiH te godine. Bile su svježe rane, bila je velika gledanost. Svako svakog je mogao da pobijedi, bez obzira na to koji ste na tabeli. Mogu da nabrojim deset gostovanja gdje je bilo nemoguće igrati. U polufinalu Kupa BiH izbacili smo Zrinjski na penale. Jedva smo se izvukli iz grada, polupali su nam autobus. Utakmica sa Čelikom u Zenici 0:0 - bila je nenormalna atmosfera. Na centru smo poslije utakmice ostali 20 minuta do pola sata. Kordon policije je bio oko nas, čekali smo da bude ispražnjen stadion. Pa utakmica protiv Sarajeva, spavali smo na Palama, a u grad smo se spustili autobusom gradskog saobraćaja. Zbog bezbjednosti nismo mogli ići našim autobusom, jer je na njemu ogromnim slovima pisalo: 'Leotar'. Protiv Veleža u Vrapčićima smo glat izgubili sa 3:0. Ljudi su nas 'samljeli'. Nismo se mogli zagrijati, a kamoli igrati. Bili su nemogući uslovi. A mi smo njih u Trebinju dobili sa 4:1, onda vam je sve jasno koliko je bilo teško dolje".
Đorđević je dodao da je titula sa Leotarom bila odskočna daska za sve mlade igrače koji su uz one iskusne bili izuzetno zaslužni za uspjeh.
"To je bila istorijska prva Premijer liga. Dosta ekipa je imalo želju da osvoji titulu. Ulagalo se, bile su dobre ekipe Željo, Sarajevo, Čelik, Široki, Zrinjski. Mi smo imali ekipu koja je bila spoj mladosti i iskustva. Uprava je napravila dobar potez dovođenjem Mile Jovina, koji je doveo na pozajmicu nekoliko mladih iz Crvene zvezde. Bila su još dvojica igrača sa strane, Dušan Kerkez i Ninoslav Milenković plus iskusni domaći igrači, koji su znali šta je Leotar, kolika je važnost da bude napravljen dobar rezultat. Nama novajlijama je to dosta značilo. To je istorijski uspjeh, da prvu Premijer ligu osvoji srpski klub. To su Leotar kao klub i Trebinje kao grad zaslužili. Ne računajući mene koji sam u mlađim kategorijama Zvezde osvojio sve mislim da je većina igrača iz te ekipe tada prvi put osvojila neki pehar", rekao je Đorđević za "Glas Srpske".
I dan-danas ovaj rođeni Beograđanin doživljava Trebinje kao svoj grad.
"Igrao sam u šest, sedam zemalja, ali Trebinje je nešto posebno. Volim taj grad, skoro kao rodni Beograd. Imali smo sjajnu atmosferu i dobro se družili. Cijeli grad je živio za Leo, svugdje su nas lijepo dočekivali. Bilo je zadovoljstvo igrati. Živio sam punim plućima. U svakom pogledu je to moj grad".
Sa Đorđevićem je u Leotaru na 'kaljenju" bio i Vladimir Stojković, koji je nakon igranja za Crvenu zvezdu prešao u Partizan.
"Bukvalno sam išao kolima po njega i Bobana Stojanovića i vozio ih za Trebinje, to je sezona poslije šampionske. Znamo se iz mlađih kategorija. Bili smo prijatelji. A ako me pitate zbog njegovog prelaska u Partizan, svako ima pravo na svoj put. Uradio je to što je uradio. Nas dvojica imamo korektan odnos. Da li je njegov potez ispravan ili ne, to nije pitanje za mene. Jednostavno, to je njegov život", prokomentarisao je Đorđević.
Imao je Đorđević u Trebinju i jednu neugodnu situaciju. Naime, na prvoj utakmici finala Kupa BIH protiv Željezničara u maju 2003. godine Đorđević je prilikom intoniranja himne BIH stavio jednu ruku na međunožje, a drugu je držeći tri prsta stavio na srce. Zbog ovog gesta bio je suspendovan dvije utakmice upravo tokom trke za šampionsku titulu.
"Milion puta sam pričao o tome. To je mrlja koja mi je napravila problem. Nisam bio kriv. Mediji su manipulisali. Koliko god te dignu, toliko ti mogu napraviti problem. Ružno je bilo da oni to tako naprave i islikaju dok stojim. Nije mi prijatno ni sada da pričam na tu temu. Nisam zbog kazne mogao da igram na dvije posljednje utakmice, što je njima bio cilj. Tražili su doživotno da me izbace iz fudbala pa godinu dana. Nisam mogao igrati tri mjeseca. Tadašnji trener Željezničara Amar Osim je prednjačio u hajci. Nemam šta da kažem o tom čovjeku, na sve načine je htio da uzme titulu. I to finale Kupa u revanšu je bilo jako ružno. Na taj način su htjeli da nas zaustave u pohodu na titulu, ali opet opraštam svima. Hvala Bogu momci su dva kola izgurali i bez mene".
Na pitanje da li bi današnjim generacijama mladih igrača u Srbiji preporučio kaljenje u Republici Srpskoj, odnosno BiH, Đorđević je dao zanimljiv odgovor.
"Kad sam se vratio u Zvezdu poslije Leotara i iskustva u BiH meni su sva gostovanja bila smiješna. To je iskustvo koje morate da prođete, da biste igrali fudbal na ozbiljnom nivou. Premijer liga je kvalitetna, više je konkurenata za titulu za razliku od Srbije, gdje dominira Zvezda, eventualno Partizan. Mlad igrač koji dođe u Premijer ligu stekao bi ogromno iskustvo".
Đorđević i danas prati Premijer ligu BIH i Leotar, koji bi volio da vodi jednog dana.
"Baš pratim. Imam u Radniku četiri igrača iz BiH. Skoro sam se čuo sa Bojanom Pavlovićem. Posebno pratim Leotar. Trebinjci moraju igrati Premijer ligu. Klub se bori, dižu se. Na vezi sam sa prijateljima. Svaki klub ima uspone i padove, tako da se nadam da će Leotar da se stabilizuje, od srca im to želim, a sigurno da bih preuzeo nekad tim. Jako sam ambiciozan, kad bi se želje podudarile, sigurno da bi bilo prostora za dogovor“, zaključio je Đorđević.