U ekskluzivnom razgovoru sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem, legendarni Robert Jarni govorio je o svojoj velikoj karijeri.
Kod njega nije važila ona narodna 'po jutru se dan poznaje'. "Debitovao sam na Poljudu protiv Dinama, izgubili smo 4:0. Baš lijep rezultat za početak seniorske karijere" - smije se Robert Jarni na početku ekskluzivnog razgovora sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem, u novoj epizodi kultne emisije ’Mojih TOP 11’.
U takvim situacijama, mladom igraču je potrebniji pedagog od trenera. "Imao sam sreću da je Sergije Krešić stao iza mene i pomogao mi da se brzo oporavim od šoka. Spavao sam prvih šest mjeseci na stadionu, poslije su me smjestili s Mišeom u sobu i sve je došlo na svoje mjesto. Stigao sam iz Čakoveca kao klasično lijevo krilo, ali mi je Krešić rekao: 'tu su Zlatko Vujović i Deverić, bolje ti je da odeš na beka'. Poslušao sam ga i nisam pogriješio."
Treća sezona u prvom timu Hajduka, bila je ključna u karijeri Robeta Jarnija. "Imali smo odličnu ekipu, dobru atmosferu, pravu svlačionicu. Nije mi ni danas jasno kako ta generacija nikada nije bila ni blizu titule. Uzeli smo dva trofeja u Kupu Jugoslavije. U finalu 1987. godine pucali su se penali protiv Rijeke na stadionu Partizana. Imao sam 19 godina, nije lako preuzeti odgovornost u tako važnoj utakmici. Pucao sam kao deseti, sve se nadaš da će prije toga neko riješiti. Kada sam pogledao u Maura Ravnića, djelovalo mi je da su mu ruke raširene od stative do stative. Nisam znao u koju stranu da šutiram. Srećom, nije me pročitao i lopta je završila u mreži."
Četiri godine kasnije, Hajduk je ponovo u finalu kupa, ali sa ulogom autsajdera u meču protiv budućeg šampiona Evrope. "Pisalo se i pričalo da nemamo šta da tražimo protiv Crvene zvezde. Oni su se pripremali za finale Kupa šampiona u Bariju, imali su moćnu ekipu, u tom trenutku daleko najbolju u Evropi. Išli smo u Beograd i znali šta nas čeka. Bilo je tu puno taktičkih zahtjeva sa obje strane. Meni je zapalo da vodim okršaje sa Savićevićem i nisam loše odradio zadatak."
Gol odluke postigao je Bokšić, na dodavanje Grgice Kovača. "Jedna dubinska lopta između Belodedića i onog drugog centarhalfa... Kako se zvaše?"
Najdoski. "Uuuu, Najdoski... Ne spominjite mi to ime, molim vas."
Ilija Najdoski? Ne spominjite mi to ime! Intervju - Robert Jarni: Pamtim Crvenu zvezdu po njegovim batinama
Zašto? "Svaki put kad smo igrali protiv Crvene zvezde, prođem Goceta Jurića koji je igrao desnog beka, prođem Belodedića, a sačeka me Najdoski. I onda je zemlja-vazduh. Dobio sam od njega više batina nego bilo koji drugi igrač u Jugoslaviji."
Zvezda je porazom od Hajduka propustila šansu da bude jedan od rijetkih evropskih klubova sa ’triplom krunom’ u svojim vitrinama. "Dosta čudna utakmica, na tribinama je bilo svega 7-8.000 gledalaca. Ne znam šta je razlog, vjerovatno su i navijači mislili da će Zvezda lako doći do pobjede i nije im se išlo na utakmicu. Samo mjesec dana kasnije, u prvenstvenom meču na Marakani bilo je preko 40.000 ljudi. Dešavalo se svašta. Bina je udario Poklepovića, pa je vikao. Htio je da udari Skoblara, ali nije znao da je Hajduk poslije osvajanja kupa smijenio trenera."
Pasija vremena u kojima sportiste niko nije pitao za savjet. Haos na Maksimiru, pa spaljena trobojka na Poljudu. Mili Hadžiabdić i Robert Jarni su jedini u tunelu vodili računa da igračima Partizana ne zafali dlaka s glave. "Po tunelima se svašta događalo. Mi smo isto tako bježali s terena u Skoplju. Bilo pa prošlo."
ĐELMAŠ DVA PUTA KROZ NOGE
Oštro i bez pardona. Tako je bilo na svim terenima u nekadašnjoj Prvoj ligi Jugoslavije. "Gdje god da igraš na strani, znalo se, prvih pet startova je za zatvor i nema žutog kartona. E sad, ako te zakači, ćutiš i tjeraš dalje. Meni se desilo u Nikšiću, to je jedini put da su me iznijeli s terena. Prvi sam stigao do lopte, njihov desni bek je podigao nogu i pogodio me u koljeno. Bilo je varnica i u Italiji, naročito kad igraš protiv Napolija. Srećom, bog mi je dao brzinu i eksplozivnost. Niko se pored mene nije naigrao. Pamtim i duele sa Đelmašem. Na centru mi je gurnuo loptu kroz noge, ja se zaletim, on mi je ponovo vrati kroz noge. Sve je to škola. Kasnije vratiš film, pa kažeš: ’kako sam ispao naivan’. Što ranije sazriš, veće su šanse da napraviš karijeru."
Bari je poslije Hajduka bio logičan Jarnijev izbor. Najjača liga na svijetu i 'pjaca' po mentalitetu slična Splitu. "Jako slična. Relativno mali grad, a stadion na svakoj utakmici pun kao oko. Fascinantno. U Bariju sam najviše naučio o ulozi lijevog beka u modernom fudbalu. Trebalo je po završetku sezone zajedno sa Dejvidom Platom da odem u Juventus. Nažalost, ispali smo iz lige i predsjednik nije želio da me pusti."
U Juve je morao zaobilaznim putem. I to preko gradskog rivala. "Tada je već razlika u kvalitetu bila prevelika da bi transfer igrača iz jednog u drugi klub izazvao revolt navijača. Imponuje mi što sam član generacije koja je Juventusu vratila titulu poslije deset godina posta. Prvenstvo smo počeli loše i poslije poraza od Fođe, Lipi je u svlačionici rekao: 'Od danas ćete slušati mene ili vas neće biti. Ako izgubimo utakmicu, slobodno idite svi zajedno na konferenciju i recite novinarima da je trener kriv'."
Udarac bičem koji je prelomio sezonu. "Počeli smo da gazimo. Dolazili smo sat i po ranije na trening, prolivali litre znoja, učili napamet Lipijeve zadatke. Presing, izlazak iz zadnje linije, ko gdje stoji, kako se kreće. U pet ujutro da nas neko probudi i pokaže taktiku na tabli, morali smo da znamo šta su naše obaveze u zadatom sistemu. To je vremenom preraslo u automatizam i koji god igrač da je ulazio u tim, samo se uklapao u postojeću strategiju."
A u svlačionici, čitav niz fudbalskih virtuoza. "Bađo, Vijali, Ravaneli, Paulo Souza, Dešamp, Konte, Koler, Ferara... na golu Peruci. Del Pjero i Takinardi su kao klinci postepeno ulazili unutra. Strašna ekipa. Baš po mom ukusu, rekao bih daleko bolja od one koju sam imao u Real Madridu. Bilo nas je nemoguće pobijediti. Parma nam je bila najozbiljniji konkurent. Ostavili smo ih deset bodova u prvenstvu i pobijedili ih u finalu Kupa Italije, ali su nam se revanširali u finalu Kupa UEFA. Zanimljivo da je uprava Juventusa i poslije tog poraza donijela odluku da isplati pune premije igračima. Imali smo fenomenalne ljude u rukovodstvu kluba koji su znali da nagrade trud i dobru igru. Skudeto smo posvetili Andrei Fortunatu koji je preminuo tokom sezone."
BOŠKOVU KAPA DOLE, ISPAO JE GOSPODIN
Malo je nedostajalo da Jarni početkom devedestih završi u redovima šampionskog sastava Sampdorije. "Trebalo je sa Bokšićem da pređem u Marsej, nisu mi odgovarali uslovi i ostao sam u Splitu. Vujadin Boškov je imao veliku želju da me dovede u Sampdoriju. Oni su u to vrijeme imali moćnu ekipu, osvojili su Kup kupova i bili šampioni Italije. Dogovorili smo sve detalje, ali me je Boban u međuvremenu preporučio predsjedniku Barija. Pitali su mog menadžera za cifru i rekli: ’koliko god nudi Sampdorija, mi vam dajemo više’. Nisam htio da čujem. Dao sam Boškovu riječ i meni je to važnije od novca. Nažalost, Sampdorija je imala problem s viškom stranaca. Boškov mi je pošteno rekao: ’Roberte izvini, predsjednik se zaljubio i tri igrača koja smo htjeli da prodamo i nemamo uslova da realizujemo transfer’. Njemu kapa dole, stvarno je ispao gospodin."
Ko bi očekivao da će prelazak iz Juventusa u Betis biti potez karijere. "Tamo su bili Risto Vidaković i Vlada Stošić koji su mi puno pomogli da se prilagodim životu u Sevilji. Kasnije i Adi Nađ, sjajan momak. Dobra klapa, zdrava atmosfera u svlačionici i sve je lakše. Imali smo osrednju ekipu, ali nas je zajedništvo podiglo na viši nivo. Nikad se niko ni sa kim nije posvađao. Jesam ja, sa trenerom, ali je i to bilo u službi rezultata. Sera Ferer me je jednog jutra isprozivao pred trojicom kapitena, zamjerio mi da moram više da se borim za boje kluba. Bio sam ljut ko ris. Podsjetio sam ga da sam prije Betisa igrao za još veće klubove i svuda ostavio otvorena vrata zbog poštenog rada i profesionalnog odnosa prema obavezama."
Zbog ljubavi prema Betisu ostao bez mjesta selektora Hrvatske
Ljubav prema Betisu koštala ga je i posla na mjestu selektora kadetske reprezentacije Hrvatske. "Ja i dalje ne kapiram šta sam loše rekao. Igrali su Betis i Dinamo, izjavio sam da ću malo više navijati za Betis. Zar to nije logično, proveo sam tri divne sezone tamo i ostali su mi u srcu. Pa nisam lud, svjestan sam da pobjeda Dinama donosi bolje koeficijente i lakši put hrvatskim klubovima do evropskih takmičenja. Neko je pogrešno shvatio ili loše interpretirao. Mislim, znam i ko, ali nema veze."
Kada igrač obuče dres kraljevskog kluba, znači da je uspio u životu. I da se imao rašta roditi. "Trebalo mi je vremena da shvatim zahtjeve Reala. Opet je lakše uz svoje, imao sam Davora i Peđu, znao sam se od ranije sa Panućijem. Dolazak Tošaka je ubrzao naš odlazak iz Madrida. Osvojili smo Interkontinentalni kup u Tokiju i to mi je jedini trofej u dresu 'Blankosa'. Dao sam gol u La Ligi protiv Ekstremadure i doživio da budem dvostruki strijelac u Ligi šampiona protiv Šturma. Osim je poslije utakmice ušao u našu svlačionici i rekao: ’Da sam 'ba' znao da umiješ ovako šutirati, gurao bih te u napad.' Od Švabe sam puno naučio. Čovjek je živio fudbal. Imao je fantastične ideje, nikada nije vikao na igrače. Jeste u toku igre, kad primjeti da se neko opustio. Uf, tu je znao da bude gadan."
Zar ni na Deju nije dizao glas? "To pitajte Fabija Kapela. Letjelo je perje između njih dvojice. Pričao sam sa Piksijem o tome kada je gostovao sa Veronom kod nas u Bariju. Piksi se smije i odmahuje rukom: 'pusti ga, pusti ga'. A znate Deju. Dejo ko Dejo. Mene je više fasciniralo ono što je radio na terenu. Volio je da uđe u gužvu. I onda loptom gađa protivnika u koljeno, ona mu se svaki put odbije gdje treba i otvori mu put ka golu. Rekao sam mu jednom prilikom: 'čekaj bre, je l to normalno?'. On se smije. Pa lako je njemu da se smije, a šta mi da radimo? Kako da ga čuvamo?"
Mnogi tvrde da bi Jugoslavija u Firenci izbacila Maradonu, da su Dejo i Jarni imali veću minutažu. "Švabina odluka. Ne bih ulazio u detalje. Možda bi trebalo pitati članove njegovog stručnog štaba. Budimo iskreni, ja sam bio presrećan što uopšte putujem na Svjetsko prvenstvo."
"Ono što je Piksi napravio 1990..."
Godine prolaze, ali žal za plasmanom u polufinale nikako da splasne. "Meni su penali protiv Argentine i dalje velika enigma. Brnović je po vokaciji lijevonogi fudbaler, a pucao je desnom i lopta je jedva došla do golmana. Zašto? Nisam mogao da vjerujem. Trema je očigledno učinila svoje."
Šansu je dobio samo u drugom poluvremenu meča sa Kolumbijom, kada je unio svježinu i značajno doprinio najvažnijoj pobjedi u grupnoj fazi Mundijala. "Ono što je Piksi napravio protiv Španije, ostaće zapisano u istoriji jugoslovenskog fudbala. Sreo sam prije izvjesnog vremena Mičela i zahvalio mu se što je spustio glavu u živom zidu u trenutku Piksijevog šuta iz slobodnog udarca. Lopta je tačno tu prošla i završila u mreži Zubizaretinog gola."
U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1992, bio je jedan od najstandardnijih igrača u postavi Ivica Osima i strijelac gola u meču odluke protiv Danske. "Neko je odigrao dugu loptu na Zlatka Vujovića, krenuo sam iz zadnje linije, stigao na vrijeme u završnicu akcije i u padu glavom zatresao mrežu. Padala je kiša, teren katastrofa, bili smo blatnjavi do guše. Pobjeda od 2:0 širom nam je otvorila vrata Evropskog prvenstva.".
Vrata koja nam je UEFA zbog sankcija Ujedinjenih nacija zalupila ispred nosa. "Jedni kažu ovako, drugi onako. Činjenica je da smo u to vrijeme bili jedna od pet najjačih reprezentacija u Evropi. Bilo koji klub u našoj ligi imao je bar trojicu igrača koji su mogli igrati gdje god su htjeli. A da li bismo u Švedskoj bili prvaci Evrope, ko to zna? Idemo dalje."
A dalje se nije moglo u istim bojama i pod istom zastavom. "Za nas je krah u kvalifikacijama za EURO 2000 predstavljao veliki šok. Bili smo zvanično treća fudbalska nacija svijeta i živjeli svi skupa za novi podvig na velikom takmičenju. Deviza 'lako ćemo' protiv Makedonije, koštala nas je plasmana u Belgiju i Holandiju."
"U Beogradu nestalo struje, prišao mi Stanković"
Španski sudija Garsija Aranda je priznao da su mečevi Barse i Reala, Liga petlića u poređenju sa okršajima Hrvatske i Jugoslavije 1999. godine. "U Beogradu je nestalo struje. Nismo se uplašili. Dejan Stanković je bio blizu mene, rekao je: 'ne brini ništa'. Na Maksimiru se rješavalo pitanje prvog mjesta. Ne slažem se sa izjavama nekih svojih kolega da smo slavili prije vremena. Znali smo s kim imamo posla i protiv koga igramo. Tu su nijanse u pitanju. Dvije reprezentacije prepune fudbalskih vedeta. Pitanje je samo ko će duže izdržati. I damo sami sebi gol. Lopta je pogodila Stanića u leđa i preko Ladića otišla u mrežu."
Sudar zvijezda na Maksimiru eskalirao je par minuta prije odlaska na odmor. "Ma meni je to bez veze. Napravila se fama od običnog duela koji se često dešava u žaru borbe na mečevima velikog uloga. Mirković je malo iscenirao, ja sam povikao na njega i to je sve. Šta se desi na terenu, ostaje na terenu. Ništa van tog magičnog četvorougla."
Prosto je nevjerovatno da nikada poslije Zagreba, protagonisti antologijskog obračuna nisu dobili priliku da se pogledaju u četiri oka i razjasne razloge sukoba. "Ne znam šta tu ima da se razjašnjava. Mi smo na terenu, je l tako? Na terenu ima svega. Kao da vi sada skočite, nekoga gurnete, on padne, vi mu kažete 'šta si se bacio' i onda šta... Gotovo. Meni je to bez veze. Apsolutno. Bilo i prošlo."
SREO SAM TIRAMA I SVE SAM MU REKAO
Vrhunac profesionalne karijere, Jarni je doživio u Francuskoj 1998, kada je golom protiv Njemačke trasirao put Hrvatskoj do polufinala Svjetskog prvenstva. "Bili smo jako napeti, sa ogromnom željom da im se revanširamo za poraz na Evropskom prvenstvu u Engleskoj kada su ih sudije pogurale do pobjede. Ladić je skinuo pet ’mrtvaca’ u prvih 15 minuta. Dao sam gol, prešla mi je preko spoljne i ušla u mrežu. Verns je dobio crveni karton i sve je splaslo. Na kraju smo ih dotukli golovima Vlaovića i Šukera. Njemačka nikada prije toga nije poražena sa tri razlike na završnom turniru velikog takmičenja. Šteta zbog poraza od Francuske. Gledao sam snimak hiljadu puta, Tiram se kod drugog gola naslonio na mene i gurnuo me nazad. Sreo sam ga negdje, kažem mu: ’čovječe, u životu nisi dao gol, što baš nama dva komada’. Sve je to život. Tako je zapisano gore u zvijezdama i tako mora da bude."
Dražen LADIĆ (reprezentacija Hrvatske)
"Najzaslužniji što smo izbacili Nemce u Francuskoj. Svi pamte naša tri gola, a zaboravljaju Ladine bravure. Blistao je i protiv Holandije u meču za treće mjesto, skinuo je sedam zicera u prvih pola sata. Oni su bili ubjedljivo najbolja reprezentacija 1998, dobili su Brazil na penale, ali su ih razbili u 120 minuta. Razgovarao sam sa Sedorfom u Realu, duša ga boli što nisu uzeli titulu. Kada smo krenuli na meč za bronzu, djelovali smo nekako utučeno. Neko je u autobusu rekao: ’momci, ajmo se stisnuti’, na šta je Mario Stanić odgovorio: ’lako je vama, ko će mene stisnuti sa Overmarsom’. Svi smo se pokidali od smijeha i to je prelomilo. Stigli smo na stadion puni pozitivne energije, zato smo i pobijedili. Bolje je uzeti medalju, nego diplomu."
Jorgos SEITARIDIS (Panatinaikos)
"Vođa te generacije koja je napravila sjajne rezultate u Ligi šampiona. Osvojili smo prvo mjesto u grupi i poslije velike borbe ispali od Barselone u četvrtfinalu. Dobili smo ih 1:0 u Atini, vodili 1:0 na Nou Kampu i onda je Luis Enrike sa dva gola srušio naše snove. Sreo sam se nedavno sa Seitaridisom u Poreču, slatko smo se ispričali. Bio je odličan igrač. Brz, eksplozivan, poslije je otišao u Atletiko iz Madrida."
Davor JOZIĆ (reprezentacija SFRJ)
"Strijelac jednog od najljepših golova na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Piksijevi protiv Španije su takođe bili važni, ali Jozin nam je omogućio da prebrodimo grupu i zaboravimo na poraz od Njemačke. Pape mu je nabacio loptu sa boka, on je primio na prsa i zakucao pod prečku. Gledano iz tehničkog ugla, vrlo zahtevan potez za jednog defanzivnog fudbalera. U tim situacijama, mnogo je važna koordinacija pokreta i osjećaj za prostor. Sve je uradio perfektno i Rene Igita je bio nemoćan."
Dubravko PAVLIČIĆ, Gordan PETRIĆ (Čile 1987)
"Kada bih mogao, stavio bih sve igrače iz te generacije. Petrića se sjećam sa jednih priprema u Istri. Dosuđen je penal, on je odmah uzeo loptu i rekao: ’niša ne brinite, ja ću to riješiti’. I promašio je. Ćele Vilotić je htio da pukne od muke, svašta mu je rekao. Gordan je sjajan tip, čujemo se povremeno telefonom. Ipak, na poziciju komandanta odbrane staviću svog kuma Dubravka Pavličića. Rano nas je napustio. Mnogo sam ga volio. Bio je divan momak i fenomenalan igrač."
Fernando REDONDO (Real Madrid)
"Ovdje ću se voditi strukom. Najlakše je iz Reala uzeti neko zvučno ime i riješiti problem, ali bih volio da taj igrač svojim performansama donese dodatni kvalitet mojoj ekipi. Zato biram Redonda. Nije bio naročito brz, ali je čitao igru, dobro se postavljao i bio zlata vrijedan šraf na sredini terena. Precizan pas, pravovremene odluke, dijelio je lopte sa lakoćom. Ne postoji klub na svijetu u kome njegovi kvaliteti na bi došli do izražaja. Zaista dragocen saigrač i neizbježan izbor u Mojih TOP 11."
Vinsent SAMVEJS (Las Palmas)
"Zapazio sam ga kad je Hajduk igrao protiv Totenhema. Ubio nas je. Visok metar i 50, ali kao na motoru. Ma kakvom motoru, kao na raketi. Jak u duelu, da se zagradi, da ti odigra, nevjerovatno. A temperamentan do srži. Imao si utisak da sve gori oko njega. Oduševio sam se kad sam ga vidio u Las Palmasu. Mogao je da drži cijelu lijevu stranu, što je moj posao činilo značajno lakšim."
Džordž FINIDI (Betis)
"Igrali smo protiv Bilbaoa, Džordž me je pitao zašto nisam u ekipi, rekao sam mu: ’to je do trenera i neću da se miješam’. Predsjednik je urgirao, Sera Ferer promijenio odluku i bio sam igrač utakmice. Finidi je dao sjajan gol na moju asistenciju. Znači, gazela. Kad krene u sprint, treba samo da mu gurneš u prostor i sve je ok. Dobro sam sarađivao i sa drugim napadačima. Alfonso je te sezone dao 16 golova glavom, ja sam mu namjestio 14. Lukavac, kao Šuker. Umio je da se prišunja. Kao i Pjer Kerubini, tip igrača Darka Pančeva. Sa loptom u nogama tu i tamo, ali instinkt jaguara. Poslije svađe sa Fererom krenulo me je u karijeri. Šta god sam htio, išlo mi je od ruke."
Enco FRANČESKOLI (Torino)
"Legenda urugvajskog fudbala. Uzor mnogim asovima koji su napravili velike karijere. Jednostavan u životu, jednostavan u fudbalu. Njegova rješenja su nas ostavljala bez daha. Milina je igrati kad imaš znalce u ekipi koji znaju kad treba stati na loptu, kad ubrzati igru. Torino je definitivno bio najbolja svlačionica u mojoj karijeri. Mondoniko na klupi, puno sjajnih momaka. Poslije svake utakmice, čekala nas je rezervacija u jednom restoranu. Sjedili smo, razgovarali, analizirali detalje. Mnogo smijeha, jedna pozitivna za*ebancija koja se reflektovala i na teren."
Roberto BAĐO (Juventus)
"Pored njega nisi morao mnogo da razmišljaš. Rekao mi je čim sam stigao: ’nemoj da me gledaš, nemoj da zoveš, samo trči i lopta će ti doći’. Tako sam i dao gol protiv Đenove. As svjetskog formata, a toliko skroman da je to nevjerovatno. Dugo je patio zbog promašenog penala u Pasadeni. To su teški trenuci, rane koje nikada ne zacele. Ma ne možete da zamislite koliko je jednostavan. Često lovi po Hrvatskoj i Argentini, vodi normalan porodični život. Ne voli publicitet, ali ga je ćerka iznenadila za jubilrani rođendan i otvorila mu profil na Instagramu. Dan kasnije, već je imao 200.000 pratilaca."
Igor PROTI (Bari)
"Tipičan primjer italijanskog napadača devedestih koji ne prašta u protivničkom šesnaestercu. Čovjek nije znao da stane od prvog do posljednjeg minuta. Bili smo baš veliki prijatelji. Žao mi je što se ta sezona sa Barijem završila selidbom u Seriju B. Borili smo se Fođom, to je derbi Pulje, veliki rivalitet. Dobili su nas 3:1 i izbacili u niži rang."
Alen BOKŠIĆ (Hajduk)
"Odličan momak, igračina. Za mene je Marko Van Basten pojam pravog napadača, a Bokšić je jedini koji me je podsjećao na Van Bastena. I time sam sve rekao. U životu nisam vidio igrača koji sa takvom lakoćom rješava situacije kada mu je štoper na leđima. Nisi ni trepnuo, on se već okrenuo i šutnuo na gol. Strašan strijelac."
Treneri: Ćiro BLAŽEVIĆ i Luis ARAGONES
"Ne mogu da se opredijelim za jednog. Sa Ćirom je bilo mnogo smijeha na Mundijalu u Francuskoj. Uvijek teatralan, pravio je šou sa novinarima. ’Hoću Njemačku, dajte mi Njemačku’, poslije kad smo naletjeli na Nijemce, kaže: ’Što baš mi na Njemačku’. Ma ludilo. Ko nije upoznao Ćiru, izgubio je mnogo u životu. To se trebalo doživjeti. Aragonesa sam sreo u Betisu. Gromada od trenera. Gospodin. Igramo kod kuće, na mojoj strani neki grmalj od desnog beka, metar i 90. Spuštamo se niz tunel, ja na začelju. Aragones me uhvati šakama za gušu i razdere se iz sve snage: ’razbij ga, razvali, pokidaj’. I ti onda izgineš na terenu. U karantinu me je svako jutro zvao za svoj sto, sjedili bismo satima i pričali o fudbalu."
TOP 11! Izbor Roberta Jarnija (3-4-1-2): Ladić - Seitaridis, Jozić, Pavličić (Petrić) - Samvejs, Redondo, Finidi, Frančeskoli - Bađo - Proti, Bokšić. Treneri: Ćiro Blažević i Luis Aragones.