Kada je Drulović ubacio Gudelja u igru, nastavljena je jedna lijepa priča koju su ne tako davno započeli Mihajlović i Janković...
Ono što je nekada bila misaona imenica za mlade srpske fudbalere, sada je realnost - dolasci na okupljanja, treninzi, seminari, školovanje, nastupi i uspjesi sa mladom reprezentacijom Srbije skoro da vam garantuju mjesto u "A" selekciji.
Nekada možda, ma kako to paradoksalno zvučalo, i prerano!
U srijedu uveče, u Dablinu, debitantski nastup za "orlove" zabilježio je i Nemanja Gudelj. Ovo "i" odnosi se na to da je on samo posljednji u plejadi sada već evropski priznatih asova, koje je krajem ljeta 2011. godine, kao talentovane fudbalere uglavnom srpskih klubova, okupio tadašnji selektor "orlića" Aleksandar Janković.
Malo po malo, jedan, pa dvojica, pa jedan, pa trojica, "orlići" su dobijali pozive kod, takođe tadašnjeg, selektora "orlova" Siniše Mihajlovića.
I, bez obzira što povremeno komunikacija na relaciji Mihajlović-Janković nije bila ispunjena eufonijom, Srbija danas dok čeka sljedećeg selektora i start kvalifikacija za EURO 2016, ima već formiran, stabilan, takmičarski zreo tim. Prosjek godina? U Dablinu je počela sa svega 26...
Ovaj proces odvijao se nekako u pozadini sveopšteg nezadovoljstva nacije igrama i rezultatima, prije svega "orlova", dok je i "orlićima" svojevremeno debelo zamjereno što u baražu za Evropsko prvenstvo 2011. godine u Izraelu nisu izbacili Engleze. Ako je tada Srbija ispala dijelom i zbog činjenice da Janković nije imao na raspolaganju osmoricu igrača s kojima je počeo kvalifikacije godinu dana ranije, a koji su tada već bili kod Mihajlovića, onda se iz ovog ugla može reći da je to cijeh koji je vrijedelo platiti.
Lazar Marković, Aleksandar Mitrović, Matija Nastasić, Filip Đuričić... Oni su već nosioci igre "orlova", a u međuvremenu, sa pravom nastupa za mlade, omladince, pa i kadete, seniorski debi bilježili su i Nenad Krstičić, Marko Šćepović, Aleksandar Ignjoski, Srđan Mijailović, Predrag Rajković, Luka Milivojević, Darko Lazović, Branimir Aleksić, Nikola Maksimović, Filip Mladenović, Stefan Šćepović, Nebojša Gudelj...
Konkretno, od "orlića" koji su počeli prvu utakmicu kvalifikacija za Izrael, na jesen 2011, samo Slobodan Medojević i Saša Marković nisu (još) odigrali utakmicu za "A" tim. Možda će se i to promijeniti u junu kada v. d. selektora Ljubinko Drulović (ukoliko mu u međuvremenu ne bude skinut predznak "privremeni" ili ne bude izabran neko drugi) ponovo bude okupio "orlove", ovog puta za američku turneju.
Već smo rekli da ovo nije bio slučaj ranije. Teško je u jednom tekstu navesti sve razloge zbog čega je bilo tako, ali dvije stvari nameću se kao presudne: insistiranje selektora "A" reprezentacije na podmlađivanju i apsolutna njegova autonomija prilikom "pisanja" spiskova, ali i studiozan rad selektora mlađih selekcija prilikom formiranja baze igrača iz koje će se kasnije dopunjavati ono što nedostaje seniorima.
U kojoj mjeri su rezultati Mihajlovićevog i Jankovićevog rada vrijedni pažnje?
Najbolje je uporediti ove brojke sa primjerima iz bliske prošlosti. Konkretno, kada su reprezentacije Srbije i Crne Gore 2004. godine, a potom i samostalne Srbije 2007. godine, osvajale srebrne medalje na evropskim prvenstvima za mlade, nosioci igre tih selekcija morali su da čekaju po godinu, dvije, pa i više, da zasluže poziv u "A" selekciju.
Neki ga nikad nisu dobili, neki su odigrali simbolične uloge i zabilježili po dva, četiri, sedam nastupa za seniorski tim.
Godine 2004. pod vođstvom Vladimira Petrovića Pižona, Srbija i Crna Gora je stigla do finala EP u Njemačkoj i tamo bila poražena od Italije. Na tom putu, između ostalih, Pižonov tim izbacio je Hrvatsku u kojoj su se rađali asovi poput Darija Srne, Nika Kranjčara, Eduarda Da Silve i ostalih.
I Srbija je tada imala veoma, veoma talentovanu grupu igrača, ali su zapažene uloge u borbi za državne boje kasnije ostvarili samo Vladimir Stojković, Branislav Ivanović, Boško Janković, Miloš Krasić i Danko Lazović, dok nije odlučio da se povuče. Milan Biševac je dugo čekao da se na njega ozbiljno osloni igra ekipe...
Međutim, ni taj proboj Jankovića, Ivanovića, Stojkovića i Lazovića nije stigao odmah poslije ovog rijetkog uspjeha mladog tima. Sadašnji kapiten Ivanović, recimo, debitovao je tek 2007. godine i to kada je srpski tim već izgubio sve šanse za plasman na EURO 2008. Ubacio ga je sa 23 godine i 198 dana, u utakmici sa Finskom u Beogradu (0:0), selektor Havijer Klemente. To je tri godine poslije srebra sa mladima...
Nešto prije i poslije Ivanovića, a radilo se o mjesecima, debitovali su Janković i Krasić.
Od "Nijemaca", instant šansu u seniorskoj reprezentaciji dobio je samo Crnogorac Miloš Marić, koji je počevši od 2004. odigrao sedam utakmica za Srbiju i Crnu Goru.
Ostali su polako nestajali sa radara...
U isto vrijeme, seniorska reprezentacija bila je dotakla dno u kvalifikacijama za EURO 2004, pod vođstvom komisije Dejan Savićević/Vujadin Boškov/Ivan Ćurković, u dvomeču sa Azerbejdžanom osvojila je bod od mogućih šest, pa je kao spasitelj došao Ilija Petković. Iako je u to vrijeme imala same majstore fudbala na raspolaganju, u tom ciklusu bilo je pozvano 36 igrača, među kojima i Goran Trobok, Dragan Šarac, Nikola Malbaša, Boban Dmitrović, Danijel Kovačević, Nenad Brnović, itd.
Od "Nijemaca" - jedan! Marić... Srbija je bila 47. na FIFA rang listi.
Kasnije je Petković, poslije sjajno odigranih kvalifikacija za Mundijal 2006. godine (skor 6-4-0, jedan primljen gol), u Njemačku na završni turnir poveo jednog učesnika EP za mlade od prije dvije godine, golmana Stojkovića, ali i svog sina Dušana Petkovića.
Nešto drugačija situacija bila je poslije EP u Holandiji 2007. godine. To je bilo prvo evropsko koje je sa parne prešlo na neparnu godinu i usljed tog pomjeranja, pravo nastupa stekla je već oformljena grupa fudbalera, od kojih su pojedinci imali po nastup, dva za seniorsku ekipu.
Međutim i "holanđani" Miroslava Đukića nisu u adekvatnoj mjeri dobili priliku u ekipi kojoj je savremenik bio Klemente.
Iz ekipe koja je stigla do finala EP, u kojem je Srbiju pregazila Holandija, u seniorskoj reprezentaciji zaigrali su Ivanović, Aleksandar Kolarov, jedno vrijeme Janković, tek od nedavno Dušan Basta, kratko Gojko Kačar i Zoran Tošić. Kolarov je morao da čeka da se povuče Ivica Dragutinović da bi dobio priliku da se bori sa Ivanom Obradovićem za mjesto u timu, koje je obezbijedio praktično tek kod Vladimira Petrovića, poslije Mundijala u Južnoj Africi.
U tom trenutku bio je jedan od najtraženijih fudbalera Evrope na svojoj poziciji.
Tošić se za to izborio nešto ranije, ali takođe sa pauzom poslije EP u Holandiji. Od "Holanđana", prvi se probio Janković, koji je u kvalifikacijama za EURO 2008. godine davao važne golove i praktično održavao "orlove" u nadi da će prestići ili Portugaliju ili Poljsku.
Tek kada je bilo jasno da se to neće dogoditi, na red su došli Ivanović, Krasić, Antonio Rukavina. Recimo, utakmicu sa Azerbejdžanom 17. oktobra 2007. Klemente je počeo sa Stojkovićem, Biševcom, Ivanovićem, Rukavinom, Duškom i Zoranom Tošićem, pa i do tada nekorišćenim Milanom Jovanovićem... Rezultat je bio 6:1.
Pomalo ponižavajuće, u rezultatski nebitnoj utakmici sa Kazahstanom, u novembru 2007. godine, Klemente je tek na svom oproštaju pred 400 gledalaca i po snijegu i ledu, ubacio u igru Gojka Kačara, Ljubomira Fejsu i Stefana Babovića. U debiju "iz snova", pored njih, dres Srbije nosili su Ivan Stevanović, Đorđe Tutorić, Dušan Anđelković, Đorđe Despotović...
Bila su to vremena u kojima je tokom samo jednog ciklusa kvalifikacija, koji traje godinu i po dana, pozivano i po 40 fudbalera. Događalo se nedugo zatim da selektor pruži priliku Veseljku Trivunoviću da debituje za državni tim u 31. godini...
U nadi da je s takvim načinom rada završeno zauvijek i da se neće zaustaviti ovaj biološki točak koji su zavrtjeli Mihajlović i Janković, uz punu podršku svojih najbližih saradnika u Savezu, prije svih direktora mlađih selekcija Save Miloševića, nekako sa više optimizma i žara očekujemo prvo naredno okupljanje fudbalske reprezentacije Srbije, reprezentacije koju krasi jedan paradoks:
MLADA I ISKUSNA!
SRBIJA I CRNA GORA, 2004. GODINA, EP U NJEMAČKOJ, SREBRO:
GOLMANI: Vladimir Stojković, Vladimir Dišljenković, Nikola Milojević.
ODBRANA: Đorđe Jokić, Marko Baša, Bojan Neziri, Nikola Mijailović, Bojan Miladinović, Milan Biševac, Branislav Ivanović.
SREDINA: Dragan Stančić, Miloš Krasić, Goran Lovre, Miloš Marić, Igor Matić, Branimir Petrović, Dejan Milovanović, Simon Vukčević, Boško Janković.
NAPAD: Danko Lazović, Andrija Delibašić, Radomir Đalović. Selektor: Vladimir Petrović.
SRBIJA, 2007. GODINA, EP U HOLANDIJI, SREBRO:
GOLMANI: Damir Kahriman, Aleksandar Kesić.
ODBRANA: Branislav Ivanović, Antonio Rukavina, Aleksandar Kolarov, Duško Tošić, Nemanja Rnić, Slobodan Rajković, Nikola Petković.
SREDINA: Milan Smiljanić, Boško Janković, Dejan Milovanović, Dušan Basta, Predrag Pavlović, Đorđe Ivelja, Gojko Kačar, Nikola Drinčić, Stefan Babović, Zoran Tošić.
NAPAD: Đorđe Rakić, Dragan Mrđa.
"ORLOVI", DANAS:
GOLMANI: Vladimir Stojković (30), Željko Brkić (27), Predrag Rajković (19)...
ODBRANA: Branislav Ivanović (30), Aleksandar Kolarov (28), Antonio Rukavina (30), Milan Biševac (30), Nenad Tomović (26), Matija Nastasić (20), Neven Subotić (25), Nikola Maksimović (22)...
SREDINA: Zoran Tošić (26), Radosav Petrović (24), Dušan Tadić (25), Ljubomir Fejsa (25), Miralem Sulejmani (25), Dušan Basta (29), Nemanja Matić (25), Adem Ljajić (22), Nenad Krstičić (23), Nemanja Gudelj (22), Darko Lazović (22), Filip Đuričić (22), Luka Milivojević (22), Miloš Jojić (21), Zdravko Kuzmanović (26), Aleksandar Ignjovski (23), Srđan Mijailović (20), Andrija Živković (17)...
NAPAD: Lazar Marković (20), Aleksandar Mitrović (19), Marko Šćepović (22), Stefan Šćepović (24), Filip Đorđević (26)...
(Nikola Janković - MONDO, foto: MN Press)