Teško je shvatljivo šta je sebi dozvolio kolektiv slavnog imena KK Partizan, teško shvatljivo i potpuno neodbranjivo
Partizan je na vrlo izvjesnom putu da treći put u posljednjih šest godina ostane bez plej-ofa ABA lige. I to je bolna realnost sa kojom se njegovi navijači suočavaju ovih dana, nedjelja i mjeseci.
Ali, realnost je i da nisu samo rezultati loši, već su i nastupi i izgled ekipe nešto što je nespojivo sa "genetskim kodom" "institucije". Kako drugačije protumačiti činjenicu da trener poslije poraza od Borca tumači utakmicu suvo, kroz brojke, a tokom neizvjesne završnice ne vidimo nikakve burne reakcije?
I to nakon jedne od većih bruka kluba, onog poraza od Krke?
Da se razumijemo, Čačak je košarkaški grad i tamo svi vole i poznaju košarku. Borac je klub sa imenom i prezimenom i velikim pedigreom. No, uz potpuno zasluženo poštovanje i simpatije prema Borcu, Partizan takve utakmice mora da dobije na putu ka onome čemu stremi svake sezone - trofejima.
I nisu u pitanju "trikovi" o kojima je Sašo Filipovski pričao u najavi utakmice. Crno-bijeli nemaju igru, na parketu djeluju nemotivisano, učmalo, dekoncentrisano, a svaki protivnik ove sezone ulazi u utakmicu svjestan da će imati šansu da ih savlada.
Najočigledniji pokazatelj trenutnog Partizanovog stanja je nepostojeća igra u napadu i način na koji se protivnik skoro uvijek brani. Ognjen Jaramaz i Markus Pejdž su jedini pravi "skoreri" u timu, koji uvijek imaju svog čuvara, dok se ostatak odbrane skupi u reketu ili stane u zonu ili kombinovanu odbranu.
I to je često nerješiva misterija za plejmejkere, odnosno sada plejmejkera Partizana. Da li možete da se sjetite kada je bilo koji plejmejker kreirao neki napad ili zvao akcije? Crno-bijeli igrači na tako postavljenu odbranu prečesto samo stoje i i sve se svodi na bacanje "cigli" ka košu dok su Jaramaz ili Pejdž "pod ključem".
A nekada i nisu, nekada i oni budu otvoreni, ali, sa druge strane se i neki pokušaji herojstva svedu na nerezonske šuteve, preko ruku, na postavljenu odbranu, u posljednjim sekundama napada...
Hajde, čak i da nepostojeći napad bez akcija možda može da dođe kao posljedica nečega, ako je to moguće, ali je svakako još teže objasniti odbranu koja zaista djeluje kao da je jurodiva. Kako objasniti postavljanje igrača tako da komentatori često koriste eufemizme da Partizanovi igrači "testiraju šut" protivnika, jer je, naravno, teško zamisliti da baš, baš toliko često rival ostane na otvorenom šutu?
E, a kad na sve to dodate bizarnosti poput one da je novi igrač došao a onda se povrijedio bukvalno poslije prvog treninga i nije mogao da igra, situacija se zaista učini bezizlazno komplikovanom.
I uz sve to, mi vidimo Novicu Veličkovića koji se nervira i pokušava da bodri saigrače, ali nije u stanju da im pomogne. Ima tu i dobrih i pristojnih i korisnih igrača, ali ti Jaramaz, Pejdž ili Vil Mozli jasno nisu "vokalni" lideri i nemaju taj karakter da bilo koga postrojavaju.
Kada dodate na sve to da je ovaj tim sklapan veoma ambiciozno, a da ostvaruje rezultate slične onima koje je pravio tim Petra Božića i koji je igrao "za kusur", onda je stvarno jasno da su stvari odavno prešle svaku mjeru.
Ko je kriv?
Svi, naravno.
Doduše, za svakoga se može naći opravdanje: Filipovski nije selektirao tim, sportski direktor ne može da igra, predsjednik ne može da se bavi strukom i slično, ali to bi već sve bilo oslobađanje od odgovornosti, što mu kod nas prečesto dođe kao podrazumijevano podešavanje, ali je to nešto što kolektivi kao što je KK Partizan sebi ne smiju da dozvoljavaju.
(MONDO)